U godini koja je predizborna, ali je i godina završetka pregovora, početka rasta BDP-a i najavljenih investicija u energetici, ne bih se usudio predviđati što će se dogodit. Pokušat ću napisati ono što bih želio da se dogodi. Prije svega energetiku bi trebalo početi tretirati kao realnu ekonomsku gospodarsku granu u svim aspektima te uspostaviti socijalni sustav pomoći obiteljima koje ne mogu u cijelosti snositi troškove energije. Na taj bi se način stvorili nužni uvjeti za realno otvaranje tržišta energije u Hrvatskoj, a što je jednako važno, to bi bilo presudno za dolazak kvalitetnih investitora. Uspostavom socijalnog modela potvrdile bi se ustavne obveze o socijalnoj državi i civilizacijskom odnosu prema svim građanima Hrvatske jer energija nije samo roba, nego i civilizacijska potreba svakog čovjeka. Moje drugo očekivanje je potpuna implementacija Trećeg paketa direktiva EU u hrvatski pravni sustav. Želio bih da odabrana rješenja budu u duhu reforme EU: transparentna i vjerodostojna. O tim rješenjima ovisi razvoj tržišta električne energije i plina, ali i investiranje u energetiku. Pri odabiru rješenja potrebno je jasno utvrditi što je hrvatski javni interes.

Ugrožena sigurnost opskrbe
Treće očekivanje je početak gradnje novih energetskih postrojenja, posebno u proizvodnji električne energije. Dugogodišnja kašnjenja u gradnji novih postrojenja ozbiljno su ugrozila sigurnost opskrbe. Četvrto očekivanje odnosi se na početak ozbiljnog rada na dugoročnoj viziji razvoja energetike do 2050. u uvjetima radikalnih redukcija CO2 i drugih stakleničkih plinova. Prema svim provedenim istraživanjima pokazuje se da će doći do znatnih promjena u energetici u cijelom tehnološkom procesu, od proizvodnje preko transporta/prijenosa do distribucije, ali i kod trošila i potrošača. Te promjene su velik izazov za tehnološki razvoj Hrvatske i novu industrijsku proizvodnju.

Učinkovitost kao noseća ideja
Veliko očekivanje za sljedeću godinu je da se do kraja uredi područje obnovljivih izvora energije s ciljevima do 2020. te jednostavnijim i bržim procedurama za kvalitetne investitore. Na to se nadovezuje pitanje uključivanja domaće industrije u realizaciju projekata tako da poticana proizvodnja energije znatno pridonese zapošljavanju ljudi u Hrvatskoj. Nerješavanje ovog pitanja značilo bi skuplju energiju za građane i tvrtke te potporu razvoju industrije drugih zemalja. I na kraju su očekivanja za stvaranje uvjeta, financijskog, organizacijskog i zakonodavnog sustava te za povećanje energetske učinkovitosti, posebno u zgradarstvu. Priželjkujem da energetska učinkovitost bude središnja i nosiva ideja u svim aktivnostima, politikama i odlukama, jer ona omogućava smanjenje potrošnje energije, smanjenje uvoza energije, smanjenje emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova i naravno veliku gospodarsku aktivnost. Povećanje energetske učinkovitosti u zgradarstvu može biti antirecesijska mjera koja bi omogućila gospodarsku aktivnost u vrijednosti od 7 do 10 milijardi kuna godišnje u idućih 20 do 25 godina. Propušteno je mnogo godina bez pozitivnih i potrebnih pomaka. Nadam se da će sljedeća godina biti iskorak i da će otvoriti novu etapu u uređivanju energetskog sektora i svega ostaloga što je s njim povezano.

Goran Granić, član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika, Energetski institut Hrvoje Požar