Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Virtualna pomoć pri suočavanju sa stvarnosti

Autor: The New York Times
12. prosinac 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Napredak na području umjetne inteligencije i računalnog dizajna omogućuje istraživačima da bolje razumiju kako na ljude utječe interakcija s virtualnim osobama – ili kreiranje vlastitog avatara.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Budući da su autonomni, ti virtualni ljudi mogu izazvati iste tenzije kao i susreti u stvarnom svijetu. Osobe koje su pomalo nesigurne glede društvenog ophođenja zanijeme kad ih virtualni neznanac nešto upita. Teški alkoholičari osjećaju snažnu potrebu da naruče piće u virtualnom baru. No, sada su terapeuti dostupni za savjet točno u trenutku u kojem navedeni osjete te porive. Eksperimentiranjem se došlo do zaključka da ljudi duboko doživljavaju ta virtualna iskustva i vlastite reakcije na njih, s posljedicama koje se zatim prenose u stvarni život. Očigledno je da virtualne osobe nisu pravi ljudi. Neke od njih su nijeme, dok su druge dvodimenzionalne. No, lica su im mobila i životna, govor tijela i geste naizgled prirodne, a u nekim slučajevima dovoljno su dobri, pa s njima možete voditi pomalo ukočen, ali opet uvjerljiv razgovor. Posljedica svega toga je životnost osobe koja regira na poticaje i nema predrasuda.Kanadska vojska, kao i vojska Sjedinjenih Američkih Država, ulaže znatne količine novca u istraživanje virtualne stvarnosti. Programi se koriste za obuku časnika i liječenje reakcija na postraumatski stres.Ovo novo područje koje nazivaju kiberterapijom već ima i svoje kritičare.“Čak i da taj pristup funkcionira, doći će do nepredviđenih nuspojava”, smatra Jaron Lanier, računalni znanstvenik i autor knjige “Ti nisi uređaj: manifest” (Yor Are Not a Gadget: A Manifesto). “Brine me pad kriterija prilikom određivanja ljudskosti, odnosno definiranje onoga što je normalno na temelju toga što možemo dizajnirati u virtualnom okružju.” No, većina istraživača slaže se da je virtualna terapija tek terapeutski alat koji bi se trebao koristiti samo kad donosi rezultate.Studijom Instituta za kreativnu tehnologiju Sveučilišta Južne Kalifornije, istraživači su doznali da virtualna osoba od povjerenja pod imenom Angelina može izazvati ključni prvi element bilo koje terapije: razotkrivanje.

Napredak na području umjetne inteligencije i računalnog dizajna omogućuje istraživačima da bolje razumiju kako na ljude utječe interakcija s virtualnim osobama – ili kreiranje vlastitog avatara.

Budući da su autonomni, ti virtualni ljudi mogu izazvati iste tenzije kao i susreti u stvarnom svijetu. Osobe koje su pomalo nesigurne glede društvenog ophođenja zanijeme kad ih virtualni neznanac nešto upita. Teški alkoholičari osjećaju snažnu potrebu da naruče piće u virtualnom baru. No, sada su terapeuti dostupni za savjet točno u trenutku u kojem navedeni osjete te porive. Eksperimentiranjem se došlo do zaključka da ljudi duboko doživljavaju ta virtualna iskustva i vlastite reakcije na njih, s posljedicama koje se zatim prenose u stvarni život. Očigledno je da virtualne osobe nisu pravi ljudi. Neke od njih su nijeme, dok su druge dvodimenzionalne. No, lica su im mobila i životna, govor tijela i geste naizgled prirodne, a u nekim slučajevima dovoljno su dobri, pa s njima možete voditi pomalo ukočen, ali opet uvjerljiv razgovor. Posljedica svega toga je životnost osobe koja regira na poticaje i nema predrasuda.Kanadska vojska, kao i vojska Sjedinjenih Američkih Država, ulaže znatne količine novca u istraživanje virtualne stvarnosti. Programi se koriste za obuku časnika i liječenje reakcija na postraumatski stres.Ovo novo područje koje nazivaju kiberterapijom već ima i svoje kritičare.“Čak i da taj pristup funkcionira, doći će do nepredviđenih nuspojava”, smatra Jaron Lanier, računalni znanstvenik i autor knjige “Ti nisi uređaj: manifest” (Yor Are Not a Gadget: A Manifesto). “Brine me pad kriterija prilikom određivanja ljudskosti, odnosno definiranje onoga što je normalno na temelju toga što možemo dizajnirati u virtualnom okružju.” No, većina istraživača slaže se da je virtualna terapija tek terapeutski alat koji bi se trebao koristiti samo kad donosi rezultate.Studijom Instituta za kreativnu tehnologiju Sveučilišta Južne Kalifornije, istraživači su doznali da virtualna osoba od povjerenja pod imenom Angelina može izazvati ključni prvi element bilo koje terapije: razotkrivanje.

“Osobe nevične društvenom ophođenju priznale su tim virtualnim ličnostima više o svojim manama, strahovima i fantazijama negoli stvarnim terapeutima”, zaključuje se u studiji.Istraživači sada uključuju te tehnike koje su naučili od Angeline u virtualnog agenta američke vojske nazvanog SimCoach.“On ne dijagnosticira”, kaže Jonathan Gratch, sukreator studije o Angelini. “Međutim, SimCoach će pitati ljude bi li željeli razgovarati s terapeutom.”Nakon toga, terapeut može virtualnom tehnologijom simulirati prijeteće situacije te postupno voditi pacijente kroz njih, prilagođavajući intenzitet iskustva.Također u američkoj vojsci, psiholog Albert Rizzo dizajnirao je program za veterane rata u Iraku. A u studiji koja se provodi na kalifornijskom sveučilištu u Davisu, istraživači pokušavaju poboljšati sposobnost autistične djece da razmišljaju i govore o sebi. Slične nade gaje se i za osobe koje pate od agorafobije i sličnih poremećaja. Prema istraživanju provedom prošle godine na sveučilištu u Quebecu, pacijenti koji su išli na virtualnu terapiju ostvarili su slične pozitivne rezultate kao i oni koji su išli kod stvarnog terapeuta, i to bez da su vježbali interakciju u stvarnom svijetu, jer su se u jednakoj mjeri suočili sa situacijama kojih ih je bilo najviše strah.“Same virtualne ličnosti ne moraju biti posebno realistične da bi se polučio željeni učinak”, izjavio je psiholog Stéphane Bouchard, voditelj kiberterapijskog programa na tom fakultetu.

U Laboratoriju za virtualne ljudske interakcije pri kalifornijskom sveučilištu Stanford, nedavno je Jeremy Bailenson, ravnatelj tog laboratorija, s kolegom promatrao 50 studenata koji su pristali preuzeti virtualno tijelo, odnosno avatar, putem naočala i slušalica za virtualnu stvarnost. Studenti su sudjelovali u igri pregovaranja. Neki od avatara bili su viši od svojih ljudskih inačica, dok su drugi bili niži. Oni koje su povisili pregovarali su mnogo agresivnije od onih koje su snizili. Jedno kasnije istraživanje pokazalo je da se taj učinak prenio i na pregovore oči u oči. Znanstvenici su dokazali sličan učinak i proučavajući privlačnost.“Zapanjujuće je koliko malo virtualna osoba treba uraditi kako bi se ostvarile znatne posljedice na ponašanje”, izjavio je doktor Bailenson.Najnovije istraživanje predvođeno Melom Slaterom, računalnim znanstvenikom pri sveučilištu u Barceloni, pokazalo je da će muškarci, primjerice, mentalno preuzeti tijelo žene ako je to tijelo koje nastanjuju u virtualnom svijetu. “Mogućnosti su neograničene”, uzbuđen je doktor Slater. “Možete rasista staviti u tijelo osobe druge rase.”Neki smatraju ove eksperimente oslobađajućima. Gary, državni službenik koji je sudjelovao u studiji anksioznosti u Quebecu, rekao nam je: “Sjajna stvar u vezi toga je to što možete napraviti što god želite i vidjeti što će se dogoditi. Možete vježbati.”

Benedict Carey

Autor: The New York Times
12. prosinac 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close