Roditeljima nestale djece svaki je podatak koji bi mogao dovesti do otmičara i te kako dragocjen. Često se pokaže da su glavni osumnjičenici rođaci koji vrlo često prijavom poreza daju podatke koji su istražiteljima potrebni.

No u Poreznoj upravi Sjedinjenih Američkih Država tvrde da zakoni o privatnosti podataka strogo ograničavaju uvid u te podatke. Zakoni o privatnosti dopuštaju određene iznimke kada Porezna uprava smije ustupiti podatke, recimo kad se odlučuje o skrbništvu nad djetetom ili kad savezne agencije trebaju odlučiti ulazi li prijavljena osoba u obzir za povlastice na temelju dohotka. Međutim, smjernice u rješavanju kaznenih slučajeva otežavaju roditeljima i istražiteljima potragu za otmičarima djece. “To je jedna od onih stvari za koju mislite da će prevagnuti zdrav razum”, kaže Ernie Allen, ravnatelj Državnog centra za nestalu i zlostavljanu djecu. “Govorimo o bjeguncima i licima s tjeralice. A djeca su u riskantnom položaju.” Godišnje je u SAD-u zabilježeno oko 200.000 otmica unutar obitelji, a najčešći je uzrok bitka za skrbništvo. Prema podacima Ministarstva pravosuđa, u otprilike 12.000 slučajeva otmičar je jedan od roditelja koji pod lažnim identitetom mijenja lokacije kako ih ne bi uhitili. Popriličan broj otmičara ispunjava jedan od najdetaljnijih birokratskih dokumenata – poreznu prijavu. U istraživanju koje je 2007. objavilo Ministarstvo financija ispitani su matični brojevi 1700 nestale djece i rođaka koji su bili optuženi za otmicu te je otkriveno da je više od trećine njih korišteno u prijavama poreza nakon otmice. Istražitelji kažu da im nije jasno zašto bi otmičari podnosili prijavu poreza: zbog zbunjenosti, očajničke želje za povratom novca ili namjere da ne zakompliciraju život još više ako ne plate porez. Koji god razlog bio, podaci iz prijave bili bi ključni u potrazi za nestalim djetetom. Zakon nalaže da Porezna uprava ne smije odavati podatke s prijave poreza osim ako se otmica ne tretira kao zločin na saveznoj razini. No većina slučajeva u kojima su otmičari roditelji rješava se na razini lokalne i državne policije.

Čak i uz intervenciju Saveznoga istražnog ureda Porezna uprava rijetko ustupa podatke. Kad je istraživanjem Ministarstva financija identificirano stotine osumnjičenika za otmice koji su predali prijavu poreza, sudac Saveznog suda odbio je izdati rješenje koje bi Poreznu upravu ovlastilo za izdavanje adresa osumnjičenika istražiteljima. Skupine koje zagovaraju prava nestale djece tvrde da se suci Saveznoga suda brane stavom da su slučajevi u kojima roditelj otima dijete prikladniji za obiteljski nego kazneni sud. “Djeluje tako da ako je dijete s jednim od roditelja, onda to i nije neki problem”, kaže Abby Potash, voditeljica organizacije Team Hope koja savjetuje roditelje u potrazi za nestalim djetetom. Dužnosnici Porezne uprave ističu da su dosad blisko surađivali sa skupinama koje zastupaju nestalu djecu. Program Porezne uprave pod nazivom “Picture Them Home” obuhvatio je fotografije tisuća nestale djece koje su elektroničkom poštom od 2001. do danas poslane milijunima poreznih obveznika. Uz pomoć programa pronađeno je više od osamdesetoro djece. Jedan od problema s kojima se bore zastupnici prava nestale djece u predlaganju izmjena zakona jest kako odrediti koliko bi podataka Porezna uprava trebala otkriti o prijavi osumnjičenog otmičara. Treba li odati podatke samo u slučajevima kad se na prijavama poreza pojavi matični broj nestalog djeteta?

Treba li istražiteljima otkriti samo onu adresu s koje je porezna prijava poslana? Ili treba otkriti i adresu poslodavca koji za osumnjičenika plaća porez državi? Griselda Gonzalez, koja svoju djecu nije vidjela od 2007. godine, i dalje gaji tračak nade da će neka informacija dovesti do povratka njezine djece. Diego i Tammy Flores bili su tek dvogodišnjak i trogodišnjakinja kad ih je otac odveo iz njihova doma u kalifornijskom gradu Victorvilleu kako bi s njima proveo vikend i nikad se nisu vratili kući. Boli je to što neki savezni zakoni daju prednost zaštiti privatnosti bjegunaca pred sigurnošću njezine djece. “Kad vam uzmu djecu, najgore je noću dok razmišljate kako idu spavati”, kaže. “Pitate se tko će ih ušuškati, tko će ih zagrliti ako budu ružno sanjali ili voditi na zahod ako se probude. A i neprestano vam je na umu pitanje jeste li učinili sve što ste mogli da ih pronađete.” Zagovaratelji prava nestale djece smatraju da su podaci Porezne uprave vrlo vrijedan izvor. “To bi pomoglo u rješavanju stotina slučajeva”, kaže Cindy Rudometkin iz Zaklade “Polly Klaas”. “Čak i da pomogne samo jednom djetetu – zamislite kako biste se osjećali da je to dijete koje se vraća kući vaše dijete.”

David Kocieniewski