Slijedi brzo nagradno pitanje: koja je od navedenih zemalja imala najmanji porast očekivane životne dobi od 1990. godine do danas – Bangladeš, Kina, Pakistan, Južna Koreja ili Sudan?

Nije riječ o ratom razorenom Sudanu ili Pakistanu u kojem vlada burno stanje. Nije riječ ni o Južnoj Koreji koja je počela s najvišim stupnjem od svih navedenih zemalja niti o krajnje siromašnom Bangladešu. Točan odgovor je Kina koja se može podičiti najuspješnijom gospodarskom pričom u 21. stoljeću. Prema podacima Ujedinjenih naroda koje je obradila Svjetska banka, od 1990. do 2008. godine očekivana je životna dob u Kini porasla tek za 5,1 godinu, na 73,1 godinu života. Od 2000. godine nadalje većina zemalja zapadne Europe, Austrija i Izrael, koje su započele s visokom očekivanom životnom dobi, također su premašile Kinu. Koja je pouka ove priče? Gospodarski rast omogućuje lakše rješavanje bilo kojega društvenog problema, no ne jamči bolji život ili bolje zdravlje. Dok je Kina milijunima ljudi pomogla da se dignu iz siromaštva, Kinezi su tek neznatno zdraviji nego prije. Možemo uočiti zanimljivu poveznicu s industrijskom revolucijom. Znameniti ekonomist Richard Easterlin istaknuo je da se životna dob i zdravstveno stanje nisu poboljšali s ekonomskim rastom na početku 19. stoljeća. Kako im rastu prihodi, ljudi si mogu priuštiti bolju hranu, a mnogi od njih i preseljenje u grad. Zbirni učinak je takav da “se očekivana životna dob ne mijenja ili eventualno pokazuje slab porast”, pisao je Easterlin. Revolucija smrtnosti, kako je on naziva, nije se ponovila gotovo čitavih sto godina. Ovisila je o relativno jeftinim ulaganjima u javno zdravstvo i zdravstvene mjere te o napretku moderne znanosti. Slična se stvar događa danas u Kini gdje su mnogi poboljšali vodovodne instalacije, grijanje, klimatizaciju i ostale temeljne potrebe. No jednako kao i u vrijeme industrijske revolucije mnogi su se ljudi sa sela slili u prenapučene gradove.

Nesreće su postale svakodnevna stvar kao što je požar koji je nedavno izbio u Šangaju ili niz nesreća na radnome mjestu. Pretilost je sve raširenija, a onečišćenje na visokoj razini. Nedavno sam boravio u Kini, a iako sam prije puta već znao za zagađenje, svejedno me iznenadilo. Vrhovi nebodera u Pekingu ne vide se s ceste. Zbog udisanja smoga čini vam se da stalno imate slabu upalu sinusa. U Kini je karcinom rašireniji uzrok smrti od srčanih udara, što se dijelom može objasniti zagađenjem, kaže Yang Lu s Medicinskog fakulteta “Keck” na Sveučilištu u Južnoj Karolini. Osim toga problem je i u zdravstvenom sustavu. Raspad državnih industrijskih kompanija u proteklih dvadeset godina ujedno je bio kraj doživotnog sustava beneficija. Taj je sustav zamijenila tržišna zdravstena skrb koju si mnogi Kinezi nisu mogli priuštiti. Čak bi i u hitnim slučajevima ljudi katkad morali plaćati liječenje. Prošle je godine kineska vlada počela širiti opseg zdravstvenog osiguranja, a cilj je da postane dostupno svima do 2020. godine. Zasad se stvar čini obećavajućom pa je u protekle dvije godine porasla gornja granica očekivane životne dobi. Posjetio sam skromnu, urednu kliniku u ruralnom dijelu sjeverne Kine koja, čini se, pruža temeljnu zdravstvenu skrb koja bi mogla znatno utjecati na dugovječnost. Naravno, unatoč problemima koji se vežu uz snažan napredak Kine ipak se znatno unaprijedila kvaliteta života. Tijekom bilo kojega dužeg razdoblja gospodarski je rast nužan za viši standard življenja. No kao što o bruto domaćem proizvodu kaže Tsung-Mei Cheng, stručnjak za zdravstvo sa sveučilišta Princeton u New Jerseyu: “Ekonomisti i mediji previše pozornosti pridaju ukupnom BDP-u, a ne njegovoj raspodjeli.”

David Leonhardt