Ambalaža od pića i napitaka u RH čini 25 posto ukupnoga ambalažnog otpada, što je u skladu s europskim prosjekom.

Problem je što u pet godina Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu još ne postoji organizirano skupljanje ostalih polimernih materijala (boca ulja, deterdženata i destilirane vode), višeslojne kartonske ambalaže, pa čak i staklene, a sve s izlikom da su spremnici devastirani. No proizvođači i uvoznici uredno plaćaju i za taj otpad naknadu odlaganja u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Sustav nema učinkovita rješenja zbrinjavanja svih vrsta otpada, a nije ni na tragu načela iz direktiva EU o ambalaži. One nalažu da države članice moraju osigurati da su baze podataka o ambalaži i ambalažnom otpadu uspostavljene na usklađenoj osnovi tako da se može pratiti provedba ciljeva. Nejasno je na temelju čega sustav hvale resorno ministarstvo i Vlada kada u pet godina nijednom nisu objavljeni podaci po vrstama ambalaže stavljene na tržište, te ministrica zaštite okoliša Marina Matulović-Dropulić u Narodnim novinama nikad nije objavila ciljeve koliko se mora skupiti i reciklirati te ambalaže u tekućoj godini. Ne postoje ni pokazatelji nužni za bilanciranje jer ne postoji informacijski sustav koji bi dao pregled ulaznih podataka, nego samo izlaznih u vidu skupljene količine ambalaže. Dok se o uspješnosti sustava može samo nagađati, o njegovoj kriminalnoj pozadini podaci prilično jasno govore. Kako je bilo moguće da se u prvih devet mjeseci 2006. u RH prikupilo 472 milijuna boca, a da bi podatak za cijelu godinu na kraju bio čak 972 milijuna boca? Nije se moglo u posljednjem tromjesečju 2006. skupiti čak 435 milijuna boca, pa se čini da je tada krenuo organizirani šverc koji se nastavio 2007. i tako ukupno donio više od pola milijarde kriminalne zarade. Napokon je 2008. Fond uspostavio kontrolu kroz kodirane vreće. Budući da nijedna zemlja nije preslikala hrvatski model, poduzetnike zanima hoće li Vlada u dijalogu s gospodarstvom pokrenuti izmjene sustava.