Hrvatsku treba dobro protresti jednim šokantnim potezom ekonomske politike, umjesto petljanja s reformama za koje nismo ni sposobni ni spremni! Taj, za domaće stručnjake kontroverzan potez predložio je profesor Ivo Bićanić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, jedan od naših najcjenjenijih ekonomskih znanstvenika koji uglavnom izbjegava pojavljivanja u javnosti, na konferenciji Poslovnog dnevnika i časopisa Banka o novom modelu rasta gospodarstva, udarivši sasvim neočekivan ton daljnoj raspravi.

Ne treba nam 100 mjera
Parafrazirajući J. M. Keynesa, čije su ideje bile ključne u oporavku SAD-a nakon Velike depresije, problem nije u novim idejama, već onim starim koje su čvrsto ukorijenjene. Ključ je da u kratkom roku treba efikasno uposliti postojeće resurse, a reforme provesti u srednjem roku. “Jedino interno generirane (i podržane) reforme imaju učinka, uz tvrdo budžetsko ograničenje nužna je šok terapija. Zašto šok? Da se probudimo i shvatimo da stvari više nisu kao jučer. Nama treba šok, a ne spore reforme koje se usuglašavaju godinu dana, zatim se zakon piše godinu i izglasava bar još toliko. Umjesto 100 mjera treba izabrati kratkoročne prioritete”. Kakvi su nam šokovi na raspolaganju? “Šok ekonomske politike, šok javne uprave, zatim šok koji bi država izazvala da, primjerice, objavi da se povlači iz investicija, pa šok otvaranja ekonomije, možda šok ponude rada, ili subvencija i produktivnosti”, predlaže Bićanić.Kad se govori o rastu, na umu treba imati da je kriza srušila potencijalni rast gospodarstva, na što je upozorila i glavna ekonomistica Svjetske banke u Hrvatskoj Sanja Madžarević – Šujster. “Gospodarski rast prije krize bio je 4,5 posto, što i nije bogznašto, a sada se postavlja pitanje kako se i na njega vratiti?”, rekao je Bićanić. Za razliku od politike, interesnih skupina, pa i niza ‘estradnih’ stručnjaka, ekonomska teorija jasna je: zaposlenost nije glavni faktor rasta i od povećanja zaposlenosti ne treba puno očekivati već je faktor rasta – kapital.“Hrvatska je imala dugu povijest pokušaja reformi koje nikad nisu uspjele. Osim toga, krivi je trenutak političkog ciklusa zbog ulaska u predizbornu godinu. No, nije samo problem onih na vlasti već i onih koji dolaze jer dosadašnji rad političara ne ulijeva nadu. Sve to treba imati na umu i pitati se zašto bi sada po pitanju reformi bilo drugačije?” nastavio je Bićanić. “Hrvatski problem nije srednjoročni već kratkoročni i treba uhvatiti priključak na vlak ekonomskog poleta EU periferije koji se upravo razvija, a da iskoristimo taj polet imamo najviše šest mjeseci”, rekao je, podsjetivši okupljene koliko je ‘stara’ periferija na primjeru Keltskog zmaja razočarala.

I tu je iznenadio okupljene političkom kartom Europe, umjesto EU, napomenuvši da su ekonomisti skeptični oko koristi Unije za razvoj. Na tom tragu je i znanstvenik s Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević koji je nedavno rekao kako je područje EU dugoročno ‘sklerotičan’ prostor za stimulaciju rasta. Kad se govori o promjenama i njihovom utjecaju na BDP, Bićanić je jasan: što se prije implementiraju promjene u ekonomskoj politici, prije će ubrzati realna stopa rasta. U tri scenarija, A, B i C, vrijeme domaćim političarima, koji jedini imaju mandat za implementaciju promjena, nije prijatelj. U scenariju C, koji podrazumijeva da su reforme provedene ‘jučer’, ekonomski rast nakon potonuća u 2009. brzo bi se vratio u pozitivni teritorij, a već 2013. premašio BDP trend. U scenariju B, da se promjene dogode ‘danas’, oporavak je sporiji, a i 2013. ostvareni rast još je ispod potencijalnog. U posljednjem, sasvim opipljivom A scenariju, u kojem se Hrvatska nalazi, dakle bez reformi na vidiku, izlazak iz krize je spor i mukotrpan, a potencijalni rast nedostižan.

Tri mita za rušenje
A ako najbolje rješenje nije dostupno, trebamo se zadovoljiti s prvim sljedećim i razlučiti mitove. “Hrvatska nema problem investiranja već je problem što se investicije loše koriste. Situacija je vrlo jednostavna – loši i neproduktivni imaju novca, a oni efikasni nemaju ‘love’”, slikovito je govorio zaintrigiranom auditoriju. Drugi mit je da je Hrvatska društvo znanja; niti imamo kvalificiranu radnu snagu niti kvalificirane nezaposlene. Problem je to što nemamo vremena čekati da postanemo društvo znanja, no to nikako ne znači da od toga treba odustati. I na koncu, država kao pokretač ekonomskog rasta je mit. “Ako država ulaže u nefinancijsku imovinu, poput autocesta, investicija će sedam kvartala imati pozitivan doprinos rastu, a nakon toga negativan. Još gore, nakon 17 kvartala efekt investicije postaje negativan”, porušio je nade u državu kao rješenje deux ex machina.