Lindong Xu, siromašni zemljoradnik koji je završio četiri razreda osnovne škole, već desetljećima zna samo za mukotrpan rad. Čak i u pedesetoj godini života mišići na njegovoj ruci odavali su život pun napornog oranja i žetve u provinciji Henan u kojoj živi.

No nakon što je četiri godine proveo u psihijatrijskoj bolnici Zhumadian, braća su ga jedva prepoznala. Ispijen, bos i odjeven u poderanu prugastu pidžamu, govorio je isprekidano. Na licu mu se vidjela slabost i iscrpljenost. “Toliko me srce boljelo kad sam ga takvog ugledao da to ne mogu opisati”, kaže njegov stariji brat Linfu Xu, prisjećajući se prvog posjeta bratu u bolnici 2007. godine. Pritvaranje Lindonga u ustanovu za duševne bolesnike bila je utoliko čudnije jer, kaže, njegov brat nije bio ni izbliza bolestan. Razljutio ga je spor oko zemlje i uložio je nekoliko prigovora na rad mjesne vlade. Vladin odgovor sastojao se od naredbe da ga se odvede u psihijatrijsku bolnicu te da se krivotvori potpis njegova brata. Na slobodu je pušten u travnju nakon što je u Zhumadianu i još jednoj bolnici proveo šest i pol godina. Kaže da je pretrpio 54 tretmana elektrošokovima, da su ga stalno vezali za krevet i da su mu ubrizgavali lijekove koji su bili toliko jaki da bi se onesvijestio. Xuova muka primjer je znatno većih problema u kineskom sustavu psihijatrijske skrbi: pacijenti se ne mogu pravno zaštititi od zlostavljanja metodama liječenja, liječnička etika je na klimavim nogama, psihijatri nisu dovoljno obrazovani, a uprava bolnice često je prisiljena prihvatiti bilo koga, bio on bolestan ili ne, ako ga dovede predstavnik vlasti. Nitko ne zna koliko je slučajeva kao što je ovaj Xuov. No borci za ljudska prava kažu da je zatvaranje u duševne bolnice sve češće jer su lokalne vlasti pod velikim pritiskom da suzbiju društvene nemire, ali ipak nisu toliko slobodne kao nekad kad su one koje su smatrali problematičnima vodili u zatvor. “Policija zna da nasumično pritvaranje nije zakonito. Sad više ne moraju o tome brinuti”, kaže Xuetao Huang, odvjetnica iz grada Shenzhena u provinciji Guangdong i stručnjakinja za slučajeve koji se tiču duševnog zdravlja. “Međutim, vlasti su otkrile veliku rupu u sustavu psihijatrijske skrbi te je sve češće iskorištavaju.”

Što je još gore, kaže Xuetao Huang, vlada jadne resurse za zdravstvenu skrb potroši na prisilno zatvaranje bezopasnih ljudi koji samo traže svoja prava, kao što je Lindong Xu, a zanemaruje one kojima je pomoć nužna. S kolegom je nedavno analizirala 300 novinskih članaka o ljudima koji su hospitalizirani zbog duševne bolesti i onima koji nisu oboljeli. “Oni kojima je liječenje bilo potrebno nisu dobili potrebnu skrb, a oni koji nisu trebali biti primljeni u bolnicu zatvoreni su i prisilno liječeni”, kako stoji u zaključku njihova istraživanja. Feiyue Liu, osnivač kineske Udruge za građanska prava i dostojan život, kaže da je udruga prikupila podatke o više od 200 građana Kine koji su u proteklih deset godina nepotrebno smješteni u psihijatrijske ustanove nakon što su uložili pritužbe protiv vlade. Država više ne želi otkriti o kojem je broju pritužbi zbog odštete riječ, no prema procjeni koje je vlada objavila 2004. godine svake godine više od 10 milijuna ljudi uloži pismenu ili osobnu pritužbu vladi. Prema istraživanju koje je ove godine provelo pekinško sveučilište Tsinghua, riješe se dvije od tisuću molbi. Podnositelji tužbe koji pretrpe najgore posljedice često su označeni kao ludi. U prošlogodišnjem intervjuu Dongdong Sun, voditelj odjela forenzične psihijatrije na Sveučilištu u Pekingu, izjavio je: “Nema sumnje da 99 posto tvrdoglavih, upornih profesionalnih tužitelja u Kini boluje od duševne bolesti.” Poslije se ispričao zbog “neprimjerene opaske”. Liuovi podaci pokazuju da su podnositelji tužbe danas najčešće žrtve psihijatrijskog zlostavljanja te brojniji od političkih disidenata i sljedbenika Falun Gonga zajedno. Yuzhu Wu, bolnički službenik iz provincije Shandong, kaže da su 2008. godine vladini dužnosnici doveli očigledno zdrave ljudi u bolnicu, a ispostavilo se da su podnosili tužbe protiv rada vlade.

Primio ih je na liječenje jer su ih, kaže, dopratili dužnosnici sigurnosnih službi i jer se zaposlenici tamošnje bolnice nisu usudili osporiti dijagnoze psihijatara koje je unajmila vlada. Također, dodaje, bolnica nije imala sredstava. Zaposlenici bolnica navode da je podnošenje tužbi katkad jedini razlog za pritvaranje osobe u duševnu bolnicu. Samo šest kineskih gradova ima lokalnu uredbu o duševnom zdravlju. “Nema šanse da bi se pacijent koji je doveden na liječenje mogao žaliti, podnijeti tužbu ili nekoga tužiti”, stoji u izvještaju Xuetao Huang. U izvještaju također stoji da bolnica može otpustiti pacijenta samo uz odobrenje osobe koja ju je primila na liječenje iako otpuštaju pacijente koji još nisu ozdravili i koji nisu platili liječenje. Muka Lindonga Xua započela je kad je htio pomoći nepismenoj susjedi Guizhi Zhang da pismeno zatraži komad zemlje kraj svoje kuće širok jedan metar. Guizhi je invalid i tvrdila je da je vlast pogrešno dodijelila njezinu zemlju bogatom susjedu. Nakon što je izgubila na sudu, Guizhi Zhang i Xu počeli su obilaziti lokalne urede za pritužbe s kutijom punom dokumenata. U rujnu 2003. godine, prepričava Xu, u Pekingu su ga dočekali dužnosnici sigurnosne službe i odveli u psihijatrijsku bolnicu Zhumadian. Tijekom jednog tretmana elektrošokovima toliko je snažno zagrizao jezik da poslije tjednima nije mogao jesti. Xuov brat kaže da četiri godine nije znao gdje mu se brat nalazi. Slučaj je prenio lokalni list te državni China Youth Daily, a dva dana poslije Xu je pušten na slobodu. Četvoro dužnosnika lokalne vlasti dobilo je otkaz. Xu se povukao u sigurnost svoje skromne kućice. “Nadam se da će razotkrivanje ovoga pomoći da društvo postane bolje”, kaže.

Sharon LeFraniere i Dan Levin