Vojvođanski poduzetnik Robert Čoban u proteklih je dvadeset godina prešao put od pokretača novosadskog studentskog lista do suvlasnika Color Press Group, kompanije koja u regiji izdaje pedesetak magazina, u rasponu od Bravo Sporta do Dobre hrane i Alan Forda, te ima godišnji prihod od 25 milijuna eura. Najveći je uspjeh postigao 90- tih godina s tjednikom Svet, čija je rekordna naklada bila 300.000. Nakon pokretanja bosanskog, makedonskog i crnogorskog izdanja Sveta, naklada srpskog izdanja i dalje, unatoč krizi, dostiže 100.000 primjeraka. Nekadašnji dopisnik zagrebačke Arene, koji je u međuvremenu dobio titulu srpskog “kralja tabloida”, postaje važan faktor i na hrvatskoj medijskoj sceni. Uz magazine FHM, Bravacasa, Ljepota i zdravlje, Bravo i Moja kosa, ovih dana preuzima dva licencna izdanja koja su proteklih godina bila u portfelju EPH- američki Playboy i talijansku Graziju.

Kako to da EPH odustaje od Playboya i Grazije? Kakve vi promjene spremate u ta dva magazina?
Ekonomska kriza je donijela neke važne promjene na srpskoj, a pogotovo na hrvatskoj medijskoj sceni i zato je došlo do preslagivanja. Kontaktirali su nas vlasnici licence za Graziju, kompanija Mondadori iz Milana, i pitali želimo li preuzeti hrvatsko izdanje. Pristali smo i ovih dana počinjemo s tim projektom. Graziju će raditi potpuno nova ekipa, spremamo relaunch sa znatno nižom cijenom, na povećanom broju stranica i osvježenom koncepcijom. Za Playboy su pregovori pred završetkom, po svemu sudeći ćemo i njega preuzeti. I tu ćemo također spustiti cijenu magazina, osvježiti koncepciju i započeti posao s novom ekipom novinara.

Zašto se tek sada širite na hrvatsko tržište? U Sloveniji imate sedam izdanja, u BiH, Crnoj Gori i Makedoniji ste najvažniji izdavač magazina?
Na hrvatskom smo tržištu prisutni već par godina s nekim izdanjima za koje imamo licencu za cijelu bivšu Jugoslaviju, primjerice Ljepotu i zdravlje izdajemo u svih šest republika nekadašnje federacije. Do sada nismo htjeli snažnije ulaziti jer je hrvatsko tržište bilo prenatrpano velikim brojem brendova, izdavačkih kuća i kompanija.Osim toga, vi ste i prije krize imali problem prenapuhanosti svih standarda- novine su bile skupe a novinarske plaće previsoke, kao da radite na velikom tržište poput Francuske ili Poljske. Jedna od koristi ekonomske krize jest da smo svi uvidjeli gdje se zapravo nalazimo, ova su tržišta mala i siromašna. Mi smo se tome prilagodili, ugasili smo neka izdanja a to će morati napraviti i hrvatski izdavači ne žele li i sami nestati, jer drugi val krize tek dolazi. Ja jesam Hrvat, ali sam rođen u Bačkoj, u Srbiji, pa s te perspektive vidim kakav je ovdje mentalitet – Hrvati kao nacija mercedesa” vole da sve bude skupo, grandiozno, što je u potpunoj suprotnosti s ovdašnjim malim tržištem.

Hoćete li i u Hrvatskoj pokrenuti tabloid?
Možda hoćemo, ali nisam siguran koliko je ovo tržište na to spremno. Hrvatska je jako zanimljiva, imate naprovokativniju tabloidnu emisiju u regiji, Red carpet, koju u Srbiji gleda puno ljudi, s nedostižnom razinom provokacije. S druge strane, u tiskanim medijima su Hrvati puno konzervativniji. Ovdje nema novine kao što su nas Svet i Skandal, napravljeni po uzoru na britanske i američke tabloide, pa prema nekim drugim srpskim tabloidima izgledamo kao Glas koncila. Iako puno Hrvata konzumira tu balkansku scenu, postoji taj moment socijalne prihvatljivosti, oni ne žele kupiti na kiosku takav tabloid i s njime sjesti u kafić. U ponoć se pleše po stolu na Cecu, a ujutro ponovno postajemo uzoriti katolici, zgražamo se nad narodnjacima i kupujemo smjerne novine.

Ipak, EPH pokreće tabloid, kao konkurenciju 24 sata?
To je vrlo hrabro uz vrijeme kada skoro svima padaju naklade. Nedavno sam u Novome Sadu predavao skupini od 40 studenata treće godine žurnalistike, i kad sam ih pitao čitaju li dnevne novine, javila se samo jedna cura, a i ona čita samo besplatne novine. Svi oni vijesti prate na internetu i zato ozbiljno razvijamo alternativne kanale prodaje. Preko jednog operatera nudimo naše magazine online u 80 zemalja svijeta, plaća se SMS porukom i tako smo dobili čitatelje u Čileu, Kazahstanu i Vijetnamu. Tu nema pretplate, pojedini broj dobijete mailom. Pokušavalo se tako prodavati i dnevne novine, ali bezuspješno, jer njih možete guglati besplatno. Magazini su nešto drugo, tu imate layout, prelom, fotografije. To je čarolija magazina.

Skupe magazine je sve teže prodati, u posljednje ste se vrijeme okrenuli izrazito jeftinim izdanjima?
Da, još prije dvije godine mislili smo da će Vogue biti naš sjedeći projekt, no kriza je sve to izmijenila. Počeli smo s nekim krajnje populističkim izdanjima, lani sam u Poljskoj vidio magazin koji se zove Pošalji recept i ima milijunsku nakladu. Žene šalju fotografiju sebe, djece, unuka, pošalju i neki recept a redakcija im to plaća. Krenuli smo s time u Srbiji i sada imamo 136.000 primjeraka naklade. To je potpuni low cost, na kiosku košta manje od kune i pol, tiska se na jeftinom papiru i donosi nam ogroman profit. Publika je onih 30 ili 40 posto gubitnika tranzicije, dio populacije na koji su izdavači zaboravili.

Hoćete li krenuti s takvim, jeftinim novinama i u Hrvatskoj?
Teško, jer ovdje postoji problematičan sustav prodaje gdje se distributivnoj mreži mora platiti ulazak s novim izdanjem, i to po svakoj pojedinoj županiji, čime se destimuliraju novi naslovi i jeftine novine. Brojni izdavači su na rubu propasti, a naročito ako su otišli izvan medijskog biznisa i bave se nekretninama ili turizmom. I meni je u zadnjih 15 godina štošta nuđeno, ali mi nismo ulazili ni u što drugo osim izdavanja magazina. Sve ostalo se u krizi pokazalo pogibeljnim.

Stječe se dojam da ste u krizi profitirali, lani ste preuzeli i Skandal, uz Svet najčitaniji srpski tabloid?
Nama se izdavanje Skandala isplati jer imamo vlastitu tiskaru. Od pet najvažnijih novina iz tog segmenta u Srbiji držimo ih ukupno tri- naš je i Hello!, kojem smo tbog krize spustili cijenu.U krizi se pokazalo prednošću što smo vlasnici Color Pressa od početka do danas moj poslovni partner Velibor Đurović i ja, pa sada ne moramo čekati odluke nekih boardova u Hamburgu, Londonu i Amsterdamu, kao što je to slučaj s filijalama inozemnih korporacija. Nedavno sam bio na godišnjoj skupštini međunarodne federacija izdavača magazina u Sao Paolu. Tamo se održao i sajam licenci, na kojem smo mi bili jedini iz cijele Istočne Europe, jer je medijsko vlasništvo u 90 posto slučajeva u vlasništvu zapadnjačkih korporacija. Na sajam dolaze gazde, što je pogrešno- tamo treba doći manager iz Hrvatske, Bugarske ili Ukrajine, koji zna što je dobro za njegovo tržište.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Najavljujete produbljenje krize, kako sačuvati čitatelje?
Jako teško, početkom 2011. godine će medijski sektor doživjeti snažan udarac, a oglasi će postati besmisleni jer ljudi nemaju novca. Sjede doma, gledaju Farmu i natežu pivo iz dvolitarske boce. U Srbiji su plaće manje od 400 eura. Znam da Hrvatima ili Slovencima Beograd izgleda kao safari destinacija za lud provod na splavima, ali na žalost to nije tako- 98 posto Beograđana nigdje ne izlazi jer jedva podmiruju komunalije, a kamoli da kupe moje novine ili proizvod koji se u njima oglašava. Dodatni nam je problem što je tečaj eura išao sa 76 na 107 dinara, pa smo na cijeni papira izgubili ogroman novac. Drugi magazini dizali su zbog toga cijene do 25 posto, a mi smo u nekim slučajevima i snižavali prodajnu cijenu samo da sačuvamo nakladu, jer živimo od oglašavanja.

Kakvi su pritisci na medije u Srbiji?
U 90-tima su medije pritiskali i politika i podzemlje. Nakon promjene vlasti pritisak mafije postao je još gori, njih je Slobodan Milošević kontrolirao a onda su počeli divljati od 2000. pa sve do 2003. i ubojstva premijera Zorana Đinđića. I ja sam bio Đinđićev pristalica, ali moram priznati da je za njegova mandata u Srbiji zapravo vladala mafija. Upadali su na televizijske postaje, ubijali novinare i urednike. Sada smo, kao i Hrvatska, u fazi korporativnog kapitalizma, gdje su neki ljudi postali nedodirljivi jer imaju novac a novine sve više ovise o oglasima. Politika se više ne miješa izravno, iako se događa da vam neko javno poduzeće povuče oglas. Nas to ne brine jer se ne bavimo previše politikom. Svet smo počeli izdavati krajem 1991., za vrijeme rata to je bio politički, oporbeni list s tekstovima protiv Miloševića, sve dok nisam 1994. posjetio SAD i tamo vidio da je puno isplativije i tiražnije pisati o nekim drugim, lakšim temama.

Dovodi The Economist

Kupili ste licenciju za neka izdanja britanskog The Economista?
Od Economista smo dobili licencu za njihov godišnjak The world in 2010., ove godine izdajemo The World in 2011. kao i za Intelligent life, kvartalni lifestyle magazin. Intelligent life ima malu nakladu i targetiranu publiku, s reklamama banaka i skupih satova. Uz srpsko, tiskat ćemo i slovensko, a možda i hrvatsko izdanje.

Rat s portalima

Kako s tuđim portalima rješavate prenošenje vaših sadržaja?
Uglavnom na džentlemenski način, ne ljutimo se ako navedu da su uzeli materijal od nas, čak i bez stavljanja linka na naš web. Kako bi motivirali čitatelje na pretplatu, jedno vrijeme smo stavljali Svet na server u ponedjeljak navečer i onda su urednici dnevnih tabloida redovno preuzimali naše ekskluzive, pa to više ne radimo. Nedavno su skoro svi preuzeli našu vijest da će Đorđe Balašević pjevati na javnom dočeku Nove godine u Novom Sadu za 200.000 eura, zbog pritiska javnosti što se u vrijeme krize toliki novac poreznih obveznika troši na zabavu ipak se odustalo od tog koncerta.