Lijepo je što je predsjednik Barack Obama pozvao na to da se Indiji omogući stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, a lijepi su i govori u kojima se zalaže za pomirenje Zapada i muslimanskog svijeta te obustavu gradnje izraelskih naselja na Zapadnoj obali.

No lijepo nije dovoljno, a to su pokazale prve dvije godine Obamina mandata. Teško je vjerovati da će Indija postati stalna članica Vijeća sigurnosti jer se to nije dogodilo Japanu uz potporu Busheve administracije. Paralizu u vezi s tim jamči otpor pet članica koje imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti te regionalni sporovi sa zemljama koje se također nadaju članstvu. Kini nije u interesu da Indija napreduje, a s jednakom sumnjom Argentina gleda na želje Brazila i Nigerija na planove Južnoafričke Republike. Rezultat svega jest Vijeće sigurnosti koje nije odraz promijenjene slike moći u 21. stoljeću. Takav nesklad nije ograničen samo na Ujedinjene narode. Obamina krasna retorika samo je djelomično utjecala na njegovo djelovanje. Težnje inovaciji ustupile su mjesto konvencionalnoj politici. Jedan razlog tome jest taj što se Obama pokazao kao neučinkovit političar, ako politiku shvatimo kao prenošenje riječi u djela. Voli li predsjednik uopće politiku? Ako ne uspije dokazati da voli politiku, neće se uspjeti vratiti na staze uspjeha kao što su u tome uspjeli Reagan i Clinton nakon poražavajućih rezultata na izborima održanima na polovici njihovih mandata. Masi s Capitol Hilla koja postaje sve nasilnija treba pritisak s vrha, a njihovo se djelovanje najviše očituje na području inozemne politike. Pripremite se za zvuk ratnih bubnjeva koji se kreću prema Iranu, sve jače udarce u smjeru Kine, oklijevanje glede sporazuma o oružju s Rusima te nedvosmislenu podršku koju će novi Kongres pružiti Izraelu. Obamina uvjerenja da povezanost današnjeg svijeta SAD prisiljava da se više oslanja na meke vještine, dijalog i saveze ne dijele Republikanci čija pobjeda daje glas gnjevnoj i tjeskobnoj Americi. Nostalgija za vremenima američke dominacije pretegnula je pred priznanjem da ima smanjenu moć. Pokret Tea Party u neku je ruku odraz toga. Čak se i prije izbora predsjednik pokazao preslabim u uvođenju promjena u inozemnu politiku, vrativši se starom pristupu “batine i mrkve” u odnosu s Iranom, time što nije spriječio širenje izraelskih naselja, prihvativši kompromisno rješenje o Afganistanu, držeći distancu od europskih vođa od kojih se uspio udaljiti te nimalo ne unaprijedivši napete odnose s Kinom.

Samo je s Rusijom ponovno definiranje odnosa urodilo plodom. Sad će Obama morati surađivati s Ileanom Ros-Lehtinen, republikankom s Floride, novoizabranom predsjednicom Odbora za vanjske poslove u Predstavničkom domu, koja se zalaže za strogu politiku prema Kubi i Iranu i u čijem rječniku, očito, ne postoji riječ “dijalog”. Pritisak iz Predstavničkog doma radi oštrijih vojnih mjera u odnosu s Iranom neće slabiti do kraja 2011. ako sankcije ne promijene iransku politiku, što je malo vjerojatno. Ako dođe do rata s Iranom, Obamin će pokušaj da se približi muslimanskoj zajednici djelovati kao otužni trik. Također će mu biti ograničen manevarski prostor u bavljenju pitanjem Izraela i Palestine. Republikanski zastupnik u Kongresu Eric Cantor već je zatražio da se sredstva namijenjena Izraelu odvoje od ostatka budžeta predviđenog za inozemnu pomoć. Tek treba vidjeti hoće li Obamin željeni srednji put opstati. Verbalni rat u koji se upustio s izraelskim predsjednikom Benjaminom Netanyahuom zbog gradnje u istočnom Jeruzalemu znak je da se predsjednikovo strpljenje bliži kraju. Novi Sporazum o ograničenju strateškog naoružanja (START) s Rusijom također je upitan jer Republikanci zahtijevaju da se više pozornosti, a time i novca, posveti modernizaciji američkoga nuklearnog arsenala. Isto tako ako Kongres ne uspije obuzdati bijes zbog podcijenjene kineske valute, iščeznut će i ono malo suradnje oko Irana. Povezan je ovo svijet. Jedno područje na kojem bi Obama to mogao dati do znanja i dobiti potporu Republikanaca jest ako bude ustrajao na dovršenju sporazuma o slobodnoj trgovini s Kolumbijom, Panamom i Južnom Korejom koji se već dugo otežu. To bi bio vrlo dobar potez i donio bi mu važne političke bodove. Vrijeme je za politiku. I u Washingtonu su stvari povezane.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com