EN DE

Venezuela, magnet za migrante

Autor: The New York Times
14. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Ova zemlja na mukama je imigracijske zagonetke. I dok velik broj pripadnika srednje klase bježi prema izlazu, na stotine tisuća stranih trgovaca i radnika u posljednjih su nekoliko godina ovdje pustile korijenje.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Priljev je naizgled iznenađujući. Na ovom kontinentu koji je cijeli u procvatu, naftom bogata Venezuela ove je godine bila jedina južnoamerička država koja nije zabilježila gospodarski rast. Dužnosnici pomno raspoređuju stabilnije valute. Povećava se broj poduzeća koje preuzima vlada. Jedan je ugledni financijski analitičar nedavno imao samo jednu riječ savjeta za potencijalne ulagače: “Bježite!” Ali na tržnici u starom centru ovoga grada trgovci mrmljaju na arapskom, urduskom i hindu jeziku. Haićani guraju kolica sa sladoledom i čavrljaju na kreolskom. Ulični prodavači prodaju CD-ove i izvikuju cijene na španjolskom s kolumbijskim naglaskom. Dok pijuckate kavu u trgovini s odjećom Najija Hammouda, perspektiva je optimistična. “Na ulici ima novca, bez obzira na to stoji li barel nafte 8 ili 80 dolara”, kaže Hammoud (36), koji je ovamo došao iz Libanona prije desetak godina. “Mogao sam se odseliti u Europu, Njemačku ili nekamo, i snašao bih se, ali ondje bih radio za nekoga drugog. Ovdje sam sâm svoj šef.” Suprotstavljene struje odražavaju polariziranu narav ove zemlje. Vlada predsjednika Huga Cháveza, koji je nedavno najavio “gospodarski rat buržoaziji”, ove je godine izvlastila 207 privatnih poduzeća i stavio ih pod upravu države te time potaknula mnoge da sigurnu luku potraže drugdje. “Osjećam se kao da konačno ponovno dišem”, rekao je Ivor Heyer (48), vlasnik brodogradilišta, koji je nedavno svoje poduzeće preselio u Kolumbiju i ondje otvorio više od 100 novih radnih mjesta. “Otišao sam iz zemlje gdje je stalno prisutan strah od kriminala i državnog preuzimanja poduzeća na mjesto koje istinski pozdravlja tvrtke koje se bave i nečim drugim, a ne samo naftom.” Brojni imigranti nastavljaju dolaziti preko turističkih viza i ostaju nakon što one isteknu, privučeni širokom lepezom socijalnih programa za siromašne kao i prihodima koji su viši nego kod nekolicine Venezuelinih susjeda.

Ova zemlja na mukama je imigracijske zagonetke. I dok velik broj pripadnika srednje klase bježi prema izlazu, na stotine tisuća stranih trgovaca i radnika u posljednjih su nekoliko godina ovdje pustile korijenje.

Priljev je naizgled iznenađujući. Na ovom kontinentu koji je cijeli u procvatu, naftom bogata Venezuela ove je godine bila jedina južnoamerička država koja nije zabilježila gospodarski rast. Dužnosnici pomno raspoređuju stabilnije valute. Povećava se broj poduzeća koje preuzima vlada. Jedan je ugledni financijski analitičar nedavno imao samo jednu riječ savjeta za potencijalne ulagače: “Bježite!” Ali na tržnici u starom centru ovoga grada trgovci mrmljaju na arapskom, urduskom i hindu jeziku. Haićani guraju kolica sa sladoledom i čavrljaju na kreolskom. Ulični prodavači prodaju CD-ove i izvikuju cijene na španjolskom s kolumbijskim naglaskom. Dok pijuckate kavu u trgovini s odjećom Najija Hammouda, perspektiva je optimistična. “Na ulici ima novca, bez obzira na to stoji li barel nafte 8 ili 80 dolara”, kaže Hammoud (36), koji je ovamo došao iz Libanona prije desetak godina. “Mogao sam se odseliti u Europu, Njemačku ili nekamo, i snašao bih se, ali ondje bih radio za nekoga drugog. Ovdje sam sâm svoj šef.” Suprotstavljene struje odražavaju polariziranu narav ove zemlje. Vlada predsjednika Huga Cháveza, koji je nedavno najavio “gospodarski rat buržoaziji”, ove je godine izvlastila 207 privatnih poduzeća i stavio ih pod upravu države te time potaknula mnoge da sigurnu luku potraže drugdje. “Osjećam se kao da konačno ponovno dišem”, rekao je Ivor Heyer (48), vlasnik brodogradilišta, koji je nedavno svoje poduzeće preselio u Kolumbiju i ondje otvorio više od 100 novih radnih mjesta. “Otišao sam iz zemlje gdje je stalno prisutan strah od kriminala i državnog preuzimanja poduzeća na mjesto koje istinski pozdravlja tvrtke koje se bave i nečim drugim, a ne samo naftom.” Brojni imigranti nastavljaju dolaziti preko turističkih viza i ostaju nakon što one isteknu, privučeni širokom lepezom socijalnih programa za siromašne kao i prihodima koji su viši nego kod nekolicine Venezuelinih susjeda.

“Ovdje se može živjeti dostojanstveno, zaradi se dovoljno da se tu i tamo kući pošalje nešto novca”, izjavio je Etienne Dieu-Seul (35), haitijski ulični prodavač, koji je ovamo doselio mjesec prije razornog potresa u domovini. Prema riječima upravitelja Udruge Kolumbijaca u Venezueli Juana Carlosa Tanusa, iz Kolumbije je ovamo pristiglo čak četiri milijuna imigranata. I dalje pristižu unatoč ovdašnjoj produljenoj recesiji i nedavnim potezima Kolumbije u smjeru gospodarskog rasta i borbe protiv pobunjeničkih skupina. “Za one koji žele raditi u Venezueli ima posla”, kaže Arturo Vargas (39), kolumbijski radnik koji je prošle godine doselio u Caracas gdje je prvo bio čuvar, a zatim se zaposlio na farmi pilića. “Ovo mjesto nije savršeno, ali je bolje od onoga koje sam ostavio za sobom.” Ovaj priljev potaknula je dijelom Venezuelina duga tradicija popustljive imigracijske politike (koja datira još iz godina Drugoga svjetskog rata) kao i važnost nafte. Čak i u vrijeme fluktuacija cijene nafte i institucijskog nereda, prihod od izvoza nafte Venezueli služi kao osigurač protiv teških kriza koje su u prošlosti njezine susjede bacale na koljena. Novac od nafte također dopušta širok asortiman uvoznih proizvoda, čime se stvara veliko potrošačko društvo, kao i prilike za ljude da u njemu prodaju svoju robu. U ovoj zemlji naselilo se čak 50.000 Kineza koji se većinom bave trgovinom. Posljednjih godina također su pristigle tisuće trgovaca s obiteljima iz Libanona, Sirije i Jordana i tako nastavile tradiciju staru više od sto godina. Ovdje je bliskoistočna zajednica dovoljno velika da popuni jednu od najvećih džamija Južne Amerike, koja je smještena preko puta misije libanonskih kršćana. Premda su imigrantima najvažniji gospodarski razlozi, ideologija također igra svoju ulogu u cijeloj priči. Neki doseljenici s Bliskog istoka skloniji su Venezueli zbog njezine prijeporne politike prema Izraelu. Ista ta politika u kombinaciji sa strahom od nasilja i ekonomskih promjena utjecali su na odluku tisuća Židova koji su ovdje prije živjeli, a sada su napustili zemlju.

Kao i u slučaju imigranata, ni precizne brojke o emigrantima iz Venezuele nisu dostupne, ali Iván de la Vega, ovdašnji sociolog, smatra da ih ima nekoliko stotina tisuća. Zanimljivi obrat tiče se činjenice da su mnogi emigranti djeca ili unuci doseljenika koji su u Venezuelu pristigli tijekom poslijeratnog procvata. Španjolska i Portugal nude državljanstvo potomcima imigranata te su tako te dvije države primile brojne povratnike iz Venezuele. Panama i Kolumbija žele privući venezuelanske poduzetnike, pa primaju svakoga tko želi doći. “To nije bila lagana odluka, ali bila je nužna”, kaže Esther Bermúdez, koja je nedavno odselila u Montreal. Vlasnica je web stranice Mequieroir.com koja savjetuje stanovnike Venezuele koji planiraju emigrirati (ime stranice znači “želim otići”). Ponosi se činjenicom da je broj posjeta njezinoj stranici ove godine porastao za gotovo 50%, na prosječnih 80.000 dnevno. Pridošlice nisu imune na probleme Venezuele i suočavaju se s problemima kao što su ograničenja na slanje novca u inozemstvo te visoka stopa zločina. (Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, Venezuela se nalazi među pet zemalja s najvećim brojem ubojstava po glavi stanovnika.) “Ovo mjesto je ludo, nije za obitelji, ali u redu je za samca poput mene”, izjavio je Subash Chand (25), koji se ovamo doselio prije godinu dana iz indijske države Haryana te sada vodi trgovinu u središtu Caracasa. “Ovdje svakog dana nailazite na opasnost i uzbuđenje”, kaže Chand. “A u toj mješavini”, dodaje, “nalazi se i novac.”

Simon Romero; María Eugenia Díaz i Sandra La Fuente P. pridonijele izvještaju

Autor: The New York Times
14. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close