Zagrebačka izdavačka kuća Fraktura, osnovana prije osam godina, jedna je od rijetkih koja je u krizi povećala broj novih naslova. O problemima domaćeg nakladništva na Interliberu razgovaramo sa Seidom Serdarevićem, vlasnikom Frakture.

Kako uspijevate rasti u krizi? U ovo ćete godini objaviti 70 naslova, gotovo dvostruko više nego preklani?
Svu dobit smo reinvestirali u rast, naš odgovor na krizu bio je povećanje proizvodnje. Pritom su nam naklade svake pojedine knjige ostale iste jer se znatno proširila distributivna mreža. Prosječna prodaja je ipak pala, pet do deset posto po naslovu. Sada se manje prodaju ozbiljni naslovi, no hitovi se i dalje kupuju. Naša je branša prošla bolje od drugih, vjerojatno zato što ovisimo o višem srednjem sloju koji je slabije pogođen krizom. Ljudi ponovno čitaju knjige jer više nemaju toliko novca za izlaske. Također su nezadovoljni novinama, nema više ozbiljnog dnevnika ili tjednika, a televizijski program je još gori pa se vraćaju ozbiljnim sadržajima.

Imate li teškoća s naplatom, u kojem roku vam knjižari plaćaju prodane knjige?
Kod plaćanja nam je prosjek jako loš, od tri mjeseca do godinu i pol. To nije pitanje samo ove branše nego poslovne etike u Hrvata jer se mnogi ne žele pridržavati pravila igre na koja su prethodno pristali. Umjesto da razvoj tvrtke temelje na realnim osnovama širenja, čine to na tuđem novcu.

Zašto se u nas knjige prodaju komisionski?
To je relikt jugoslavenskog modela prodaje knjiga koji na Zapadu ne postoji. Tamo se knjige, kao i svaka roba, kupuju na račun i obrtaj robe je puno brži. Vlasnik knjižare ima postotak od prodaje, rabati su podjednaki kao kod nas, ali je rizik podijeljen s nakladnikom. Na nakladniku je da odluči u kolikoj će naknadi tiskati, a vlasnik knjižare više će se truditi oko prodaje robe koju je kupio. Šteta što se u dobrim godinama nismo potrudili oko promjene modela prodaje iako je bilo pokušaja i raznih seminara pa ćemo sada to morati napraviti na brzinu.

Je li koji nakladnik propao od početka krize?
Nije nitko baš službeno “propao” jer je to u Hrvatskoj velika sramota. Međutim, primjećuje se veliko smanjenje broja nakladnika koji su radili pet do 15 knjiga godišnje, živjeli od toga i zapošljavali dvoje ili troje ljudi. Njih je kriza najviše pogodila. Ove godine većinu naslova radi desetak nakladnika, a ostali životare.

Frakturu ste osnovali 2002., što se od tada promijenilo?
Najveća je promjena u knjižarskoj mreži, imamo više knjižarskih kvadrata nego prije, pojavio se Tisak media, Profil se širi, u svakom trgovačkom centru otvaraju se velike knjižare. Najveći nam je problem i dalje ograničen broj konzumenata kulture.

Možda bi kupaca bilo i više da su knjige jeftinije?
Cijene knjiga su na razini zapadne Europe, dakle skupe su koliko je i sve drugo kod nas skupo. Problem je što nemamo džepna izdanja iako Znanje sada uvodi “paperback”. Dokle god je prosječna naklada tisuću komada, cijene knjiga neće padati.

Na Zagrebačkom velesajmu upravo se održava najveći sajam knjige Interliber. Jesu li izdavači zadovoljni Interliberom s obzirom na to da se, primjerice, do zadnjeg trena nije znao službeni program?
Nijedan ozbiljan nakladnik ne može si dopustiti da nije tamo, no primjedbi imamo. Interliberu nedostaje programsko vijeće koje bi sajam produžilo i u večernjim satima u grad dovelo domaće i strane zvijezde. Mora se stvoriti neka priča i programski direktor koji će je osmisliti. Tek tada bismo od nacionalnoga prodajnog sajma mogli stvoriti regionalni poslovni sajam.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Sajam

Jesu li troškovi nastupa na Interliberu previsoki?
Interliber nije skuplji od drugih sajmova, ali je preskup s obzirom na to što nudi – goli beton, te starinski i neinventivni marketing. Vani su zgrade moderne, klimatizirane i ugodne, nema šetnje između paviljona. Problem Interlibera zapravo je problem Velesajma, institucije koja je već dugo u krizi i skrbi o derutnim paviljonima u koje se ništa ne ulaže.