Zahvaljujući skrbi države, čini se kao da Francuskinje imaju sve: djecu, posao, a često i zavidnu figuru.

No nemaju jednakost. Istraživanje koje je nedavno proveo Centar za istraživanje Pew u 22 države pokazalo je da tri od četiri Francuskinje smatraju da muškarci bolje žive od žena, a taj je rezultat znatno viši od drugih zemalja u kojima je istraživanje provedeno. “Francuskinje su iscrpljene”, kaže Valérie Toranian, glavna urednica francuskog izdanja časopisa Elle. “Imamo pravo raditi sve što i muškarci dokle god brinemo o djeci, odlično kuhamo i izgledamo besprijekorno. Moramo biti superžene.” Francuska se našla na 46. mjestu prema izvještaju Svjetskoga gospodarskog foruma o jednakosti, čime zaostaje za Sjedinjenim Američkim Državama i većinom europskih zemalja, ali i Kazahstanom i Jamajkom. Država koja je iznjedrila Simone de Beauvoir i Brigitte Bardot djeluje vrlo skandinavski što se tiče statističkih podataka o zaposlenju, no u stavu i dalje vlada rimsko doba. Francuskinje brinu o ženstvenosti, a ne o feminizmu, a Francuze krasi galantnost iz vremena prije Francuske revolucije. Zapravo se čini da se emancipacija Francuskinja dogodila slučajno, kao nusproizvod paternalističke države koja o djeci brine od dojenačke dobi i opsjednutosti natalitetom koja je nastala kao rezultat triju razornih ratova. “U početku obiteljska politika nije nastala zbog žena, nego zbog Njemačke”, kaže Genevi?ve Fraisse, autorica nekoliko djela o povijesti rodova. “Francuska je stara galska mačistička država”, rekao je filozof Bernard-Henri Lévy. U Francuskoj se razvio paradoks s kojim se na početku 21. stoljeća suočavaju mnoge žene koje žive u razvijenim zemljama: upravljaju vlastitom seksualnošću (u Francuskoj su kontracepcija i pobačaj zakoniti i subvencionira ih država), nadmašile su muškarce u obrazovanju, postaju sve naprednije na tržištu rada, no malo ih je koje dospiju u sam vrh poslovnog i političkog svijeta. Samo jednu vodeću francusku tvrtku vodi žena: Anne Lauvergeon glavna je direktorica nuklearnog diva Areve i majka dvoje malodobne djece. Vrlo je lako imati djecu u Francuskoj, a to jedan od razloga što Pariz vrvi dotjeranim karijeristicama koje imaju po nekoliko djece.

Tridesetjednogodišnja Fleur Cohen majka je četvoro djece i radi puno radno vrijeme kao liječnica. Dok svoje najmađe dijete vodi u jaslice odjevena u suknju olovka kroja i noseći cipele s visokim potpeticama, ne biste pomislili da je rodila prije tri mjeseca. Našalila se da su djeca vjerojatno najbolja izlika za smanjenje poreza. Bez obzira na prihode roditelji mjesečno dobivaju naknadu od oko 170 dolara za dvoje djece, 282 za troje te dodatnih 158 dolara za svako sljedeće dijete. Kad se to pribroji poreznim olakšicama i drugim pogodnostima, vidi se da su Coheni prestali plaćati porez nakon rođenja trećeg djeteta. Francuskinje u prosjeku rađaju dvoje djece, dok je ukupan prosjek u Europskoj uniji 1,5. Kad su je predstavnici stranih delegacija upitali o “le miracle français”, borbena ministrica obitelji i majka troje djece Nadine Morano bez uvijanja je odgovorila: “Ulažemo najviše i nudimo izvrsne beneficije za dječju skrb, vrlo je jednostavno. Naša je država davno prepoznala da su za izgradnju države najvažnija djeca.” Prošle je godine u rodiljske naknade, obiteljsku skrb i dječji doplatak uloženo 97 milijardi dolara ili 5,1 posto bruto domaćeg proizvoda, što je dvostruko više od prosjeka Europske unije. Simbol toga su “écoles maternelles”, besplatni vrtići koji su uvedeni stotinjak godina nakon Francuske revolucije. Djeci je zajamčeno mjesto u jednom od vrtića nakon navršene treće godine života, a pohađa ih 99 posto djece. Katy de Bresson, samohrana majka dvoje djece, upis sina Arthura u vrtić nazvala je “mini revolucijom”. Budući da ne plaća vrtić, mogla se vratiti punom radnom vremenu. “Puno sam sretnija i samopouzdanija otkako sam se vratila na posao.” Budući da su zaposlene majke zadana norma, Isabelle Nicolas, čiji najmlađi sin Titouan pohađa isti vrtić kao i Arthur, osjeća pritisak da se mora vratiti na posao. “Jako puno vremena provedem u opravdavanju svojih postupaka”, kaže. “U Francuskoj se od žena očekuje da sve rade.” No upitajte bilo koju majku je li vrtić promijenio život njezina supruga i odgovor će biti “non”.

Oba roditelja imaju pravo ići na porodiljni ili raditi smanjeni broj sati dok dijete ne navrši tri godine, no u 97 posto slučajeva to rade majke. Prema podacima državnoga statističkog zavoda Insee, žene provedu u prosjeku pet sati i jednu minutu dnevno vodeći brigu o djetetu i domu, a muškarci dva sata i sedam minuta. Suprug Fleur Cohen također je liječnik. Međutim, ona kupa njihovo četvoro djece, kuha i subotom obavlja kupnju. “Da ne kuham svojoj djeci, osjećala bih se kao da nisam dobra majka”, kaže. Medicinski fakultet uglavnom završavaju žene. No šefovi glavnih odjela u bolnici u kojoj Fleur radi su muškarci. “Muškarci u Francuskoj nisu toliko spremni odreći se moći”, kaže Jean-François Copé, predsjednik kluba zastupnika Sarcozyjeve stranke desnog centra, koji se zalaže za provođenje zakona koji tvrtke obvezuje da 40 posto mjesta u izvršnim odborima moraju pripadati ženama. Žene su dobile pravo glasa tek 1945. godine. Zakon proveden 1998. godine obvezuje političke stranke da na listama kandidata podjednako zastupe muškarce i žene, a stranke radije plaćaju kazne nego da se ponašaju u skladu s tim zakonom. Od 1972. godine zakon o jednakim plaćama za žene i muškarce dopunjavan je četiri puta. No 2009. godine čak su i četrdesetogodišnjakinje bez djece zarađivale 17 posto manje nego muškarci. “Patrijarhalna korporativna kultura” glavna je prepreka ženama koje rade u francuskim tvrtkama, tvrdi Brigitte Grésy, autorica izvještaja o jednakosti spolova na radnome mjestu koji je objavljen 2009. godine. U Francuskoj vlada latinski duh ne samo što se tiče kulture zavođenja nego i u dugim radnim satima, kaže Brigitte Grésy. Usto malobrojni tehnički fakulteti kojima vladaju muškarci utjecali su na neravnomjernu elitu koja žene isključuje s položaja moći. Xavier Michel, dekan Politehničkog fakulteta, ističe da se broj studentica udesetorostručio sa 7 na 70 otkako je 1972. diplomirao, no time je broj porastao na tek 14 posto. Simone Veil imala je 18 godina kad su žene u Francuskoj dobile pravo glasa, a kad joj je bilo 28, smjela je otvorili vlastiti račun u banci. Sa 38 godina obnašala je dužnost ministrice zdravstva i pomogla u legalizaciji abortusa. “Otad se dosta toga promijenilo, a opet dosta toga nije”, kaže danas. Genevi?ve Fraisse tvrdi da danas, dvjesto godina nakon što je kralj prestao biti otac nacije, oca treba svrgnuti kao kralja obitelji. “Već smo doživjeli jednu revoluciju”, kaže, “no sad nam je potrebna nova – revolucija obitelji.”

Katrin Bennhold

Online – ODGAJANJE DJECE
Više fotografija Francuskinja koje usklađuju karijere, stil i majčinstvo možete naći na: www.nytimes.com/world