Ako postoji nešto što ujedinjuje Francusku i Veliku Britaniju, to je povijest puna razilaženja koja graniči s izrugivanjem.

Stoga je bilo zanimljivo promatrati kako su oba kraja Engleskoga kanala reagirala na gospodarsku krizu u Europi. Kad se pojavila mogućnost da bi morali raditi najmanje do 62. godine života, milijun građana Francuske izašlo je na ulice. Međutim, na spomen vladinih mjera koje nisu samo utjecale na dulji rad, nego i na smanjenje javne potrošnje od 19 posto, gubitak gotovo pola milijuna radnih mjesta u javnome sektoru, znatna smanjenja sredstava za socijalnu pomoć i pet godina stroge štednje, Britanci gotovo da nisu niti trepnuli. To se, dakako, stigne promijeniti kao što se dogodilo kasnih sedamdesetih kad se tadašnja generacija Britanaca borila sa “zimom nezadovoljstva”. Tadašnji štrajkovi bili su toliko prošireni da se smeće skupljalo u gomile pred kućama, a pogrebnici razmišljali o tome da prirede masovne sprovode na moru jer su, naime, i grobari štrajkali. Odonda su sindikati, koje je oslabila vladavina konzervativke Margaret Thatcher, izgubili apetit za kolektivnom borbom. “Francuzi vole prosvjedovati”, rekla je francuska ministrica financija Christine Lagarde kad su je zamolili da usporedi francuske i britanske državne reflekse.“Ovdje se ne radi o dobi umirovljenja i radnim mjestima za studente, već o naravi moći u ovoj državi”, kaže Lucy Wadham, britanska spisateljica i blogerica koja živi u Francuskoj. No, u najnovijim nemirima ne radi se o istoj političkoj pozadini koja je potaknula revolucionarne barikade 1968. godine koje su označile to razdoblje: radi se o borbi s centima i eurima kojom se želi spriječiti neizbježan trenutak kad kumulativni učinak beneficija, od kratkih radnih tjedana, dugih godišnjih odmora i ranog umirovljenja, pokrene lavinu. “Problem Francuza jest u tome što se gospodarstvo predugo vodilo kao klub za usrećivanje francuskih radnika”, kako stoji u uvodniku konzervativnog britanskog lista The Spectator. Dok Britanci vjeruju u “slobodu od vlade”, kako stoji u uvodniku, Francuzi “i dalje vole veliku državu i boje se odvraćanja od državne skrbi” Također za svoj klub plaćaju veću članarinu te zbog toga očekuju nagrade za potrošače.

Francuske mirovine iznose i po tri četvrtine plaće radnika, dok se u Velikoj Britaniji radi o tek dvije petine. I Britanci prosvjeduju. Prosvjedi koji su doveli do nasilja promijenili su tijek državne politike ponajviše u pobunama protiv glavarine 1990. godine. Vozači kamiona 2000. godine prosvjedima su ostavili čitavu državu bez goriva. No, nasljeđe je dovelo do slabljenja prosvjedne snage, a ne njezina opravdavanja. “Ogorčenje i bijes u Engleskoj rastu”, kaže Tariq Ali, nekoć glavni huškač s barikada, u svom komentaru objavljenom na internetskoj stranici britanskog lista The Guardian. “Francuska bi se epidemija mogla proširiti, no nikakve se promjene neće dogoditi s vrha. Mladi i stari borili su se proti Thatcherice i izgubili. Njezini nasljednici laburisti njezine su udarce institucionalizirali.”Možda i ima smisla u tome što stari laburisti tvrde da se konzervativci opet služe starim trikovima kako bi pomogli bogatima i gazili siromašne. Oni koji uvode mjere štednje potječu iz privatnih škola i vrhunskih fakulteta koji odgajaju elitu, a nju štite privatno zdravstvo, škole, dionički portfelji i mirovine. Oni koji osjete bolne posljedice, kako tvrde neki ekonomisti, jesu oni koji nemaju pristupa privilegijama. “Živo se sjećam kako ljudi slave drastične rezove javne potrošnje”, govorio je suprotnoj strani u parlamentu Alan Johnson, glasnogovornik opozicijske Laburističke stranke za financije. ”Nekim zastupnicima s druge strane ovo je ideološki cilj. Nisu svi, ali jesu mnogi u politiku ušli radi ovoga.“ Ako Velika Britanija poklekne pred prosvjedima, žešće će se raspravljati o klasnoj borbi nego što će biti govora o solidarnosti. Britansko je društvo znatno više podijeljeno nego francusko. Bogatstvo se razmeće, a siromaštvo je itekako vidljivo. Britanci imaju oštrije laktove i naučili su se boriti za vlastitu dobrobit, dok se Francuska ponosi širim konkordatom. ”Društveni je sukob dio naše demokracije“, kaže premijer François Fillon, ”ali je i društveni konsenzus dio nje“.Naravno, u britanski je duh ugrađen stoicizam još od vremena Drugog svjetskog rata kad su se lavlje odupirali mukama. ”Britanci više ne štrajkaju i ne izlaze toliko na ulice kao Francuzi. Ili će se to uskoro promijeniti?“, napisao je kolumnist Mehdi Hasan u ljevičarskom New Statesmanu. ”Mi smo podijeljena nacija. Sjekira je pala, a krvoproliće počelo.”

Alan Cowell