Cilj održivoga korištenja energije je što veći omjer zadovoljenih energetskih potreba i raspoložive energije iz regije, tj. postizanje što veće energetske neovisnosti. Naravno, raspoloživa energija trebala bi biti iz obnovljivih izvora energije (OIB) jer su najdostupniji, najmanje utječu na lokalni okoliš, otvaraju nova radna mjesta i zadržavaju vrijednosti resursa (stvaraju ekonomsku dobit zbog razvoja gospodarstva i minimalnog uvoza energije) u samoj regiji. Fosilna goriva koriste se u manjoj mjeri, u prijelaznom razdoblju i kao podrška sustavu, a ne kao glavni izvori energije. Fosilna goriva ograničeni su resursi koje regija ima.

Štednja energije
Vrlo važan preduvjet povećanja energetske neovisnosti regije je visok stupanj energetske učinkovitosti – od kućanstava, zgrada, preko javnog sektora, turizma, usluga do industrije. To znači da se iste usluge mogu obavljati sa znatno manje utrošene energije. Štednja energije, iako nije isto što i EE, također je imperativ svih potrošača energije u ovakvom sustavu. Politička volja potrebna je da se tromi centralizirani sustav jedne ili više država, baziran na velikim fosilnim, hidro- i nuklearnim elektranama, počne reorganizirati u decentralizirani sustav s većim brojem manjih elektrana na obnovljive izvore energije. To znači da su nužne promjene uprave na državnoj i lokalnoj razini u smjeru većih ovlasti i odgovornosti regije da upravlja svojim resursima na održiv način. Reorganizacija energetskog sustava znači i promjenu u vođenju i upravljanju sustavom koji bi se ograničavao na manje cjeline – na regiju, županiju, grad ili naselje. Određenost cjeline zadana je geografskoklimatološkim uvjetima na osnovi kojih se određuju i energetski resursi; oblik krajolika, količina šuma i poljoprivrednih površina, rijeke i vodne površine, geotermalni izvori, osunčanost, vjetrovitost i rudna bogatstva. Konkretno, strateško energetsko planiranje (usklađivanje potencijala i potreba u budućnosti) spušta se na razinu regije, pa se i sigurnost dobave planira na toj razini. Zakon o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji (NN 152/2008) u Hrvatskoj predviđa izradu programa i planova učinkovitoga korištenja energije na razini županija. Zbog nepostojanja podzakonske regulative (očekuje se do kraja 2010.) zakon se još ne provodi iako je nekoliko županija i gradova donijelo strategije i programe održivoga korištenja energije. Tehnologije OIE koje se koriste u decentraliziranoj ili distribuiranoj proizvodnji prije svega ovise o geografskim i klimatološim karakteristikama regije, a mogu biti: vjetroelektrane, fotonaponske elektrane, solarni termalni sustavi (od kućanskih do većih sustava za zgrade ili naselja), elektrane/toplane na biomasu (drvni otpad, šumski ostaci), bioplinska postrojenja – elektrane/toplane (iz poljoprivrednog otpada, metanizacija, uplinjavanje drveta, biogoriva (biodizel iz otpadnog ulja ili biljaka uljarica). Izbor tehnologija mora biti u skladu sa zaštitom okoliša. Loši primjeri su gradnja velikih vjetroelektrana u prirodnim rezervatima ili na migracijskim koridorima ptica, krčenje šuma i oduzimanje površina za proizvodnju hrane za tzv. energetske nasade (monokulture uljarica za biogoriva) ili korištenje fotonaponskih modula koji se ne mogu reciklirati.

Rast potrošnje
Prema dosadašnjim istraživanjima u SEE regiji postoji velik potencijal za uvođenje obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti kao znatno neiskorištenog resursa (stare zgrade, promet, industrija). Energetski sustavi naslijeđeni od nekadašnje zajedničke države centralizirani su i bazirani na fosilnim gorivima, velikim hidroelektranama i uvozu energije. Potrošnja energije unatoč utjecajima globalne krize raste, pa tako i opasnosti koje proizlaze iz nedostatka energije, tj. veće upotrebe neodrživih izvora: zagađenje okoliša (zrak, rijeke, more, tlo), klimatske promjene, ovisnost o uvozu i nesigurnost dobave, energetsko siromaštvo (nemogućnost plaćanja troškova) i politička nestabilnost.

Daniel Rodik, Društvo za oblikovanje održivog razvoja (DOOR)

Primjer održivoga gospodarenja energijom

Okrug Güssing, Burgenland, Austrija, 27.000 stanovnika, 485 km2

1980.
Krajem osamdesetih okrug Güssing bio je jedan od najnerazvijenijih u Austriji, slabo povezan s ostatkom zemlje i s velikim udjelom ljudi koji putuju na posao u druge regije

1990.
Početkom devedesetih lokalna samouprava okruga razvija strategiju potpunog napuštanja fosilnih goriva. Cilj je postupno zadovoljiti energetske potrebe grada Güssinga i cijelog okruga obnovljivim izvorima energije

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Primjena mjera uštede energije u svim zgradama u središtu grada smanjila je troškove za energiju za 50%

Gradnja brojnih demonstracijskih postrojenja potiče korištenje OIE (proizvodnja biodizela, male energane na biomasu)

2001.
u Güssingu se otvara energana na biomasu, koji time postaje energetski neovisan

2005.
energetske potrebe okruga iznose 564,777 MWh, a postojeće energane zadovoljavaju 34% potreba za električnom energijom, 49% toplinskih potreba i 47% potreba za gorivom

2007.
emisije CO2 u Güssingu smanjene su za 95% u odnosu na razinu 1995.