S pravom se odala krađi ili se barem tada to tako činilo. Kod kuće ju je čekala malena kći. Boležljiva i o njoj ovisna svojta.

Bez ušteđevina, bez dostatnog prihoda. A ona je radila u velikoj trgovini koja je gomilala gotovinu. Komu će nedostajati nekoliko predmeta tu i tamo, jakna, nešto kozmetike?“Znala sam da je to pogrešno i znala sam da će me vjerojatno uhvatiti”, izjavila je kradljivica, žena koja je nedavno priznala svoje pogreške iz 1980-ih istraživačima koji proučavaju moralne odabire. “Nakon toga čvrsto sam odlučila da ću se pribrati i vratiti svoj život na pravi put.” Posljednjih godina psiholozi su otkrili brojne načine na koje ljudi podsvjesno manipuliraju moralnom slikom o sebi. Sada znanstvenici počinju shvaćati kako um, tijekom sastavljanja životne priče, potiskuje moralne propuste u prošlost i gura dobra djela naprijed na površinu, čime u biti stvara prilagođenu autobiografiju. Psiholozi se slažu da već i prepoznavanje ove tendencije kod samoga sebe može smanjiti rizik zapadanja u licemjerstvo u srednjoj dobi i povećati moralnu budnost onda kada je ona najvažnija: u sadašnjosti. “Ne možemo izmisliti prošlost, ali um ima poteškoća sa smještanjem zbivanja u vremenu, pa tako možemo premještati elemente uokolo”, tvrdi Anne E. Wilson, socijalna psihologinja na fakultetu Wilfrid Laurier u Waterloou u Ontariju. “Rezultat toga je mogućnost stvaranja osobne povijesti koja možda nije savršena, ali se zbog nje osjećamo kao da postajemo sve bolji.” Neuroznanstvenici na Kalifornijskim institutu za tehnologiju u Pasadeni skupili su sto ljudi u dobi od 40 do 60 godina za sudjelovanje u ispitivanju koje im je predstavljeno kao istraživanje pamćenja. Prisjećali su se stvari i zbivanja iz prošlosti, odgovaravši na desetke raznih poticaja. Jedna je osoba priznala da je poslodavcu ukrala notes, a druga da je krala knjige dok je odrastala u siromaštvu u Meksiku. Treća je priznala da je prevarila muža.

Bivši ovisnik prisjetio se kako je tijekom pljačke prislonio nož čovjeku na grkljan. (“Sjećam se samo navale adrenalina ? imao sam osjećaj da sam iznimno moćan.”) Baza podataka pruža nam detaljni katalog dobrog i lošeg ponašanja, kao i nedorađeni vodič o stvarima koje ljudi smatraju najsramotnijima. Najčešća zlodjela su ona zbog kojih najviše i žalimo: krađa, zatim prijevara te laganje. Na kraju studije sudionici su se nakon nekoliko tjedana vratili i ocijenili vlastite priče različitim ocjenama, uključujući i osjećaje koje su iskusili u vrijeme zbivanja navedene epizode. Nakon uzimanja u obzir dobi prilikom događaja kojih su se prisjetili (drugim riječima, mladost ludost), istraživači su otkrili jasan uzorak: ljudi su svoje moralne propuste smjestili u prosjeku 10 godina prije nego sjećanja na dobra djela. “Glavno otkriće je to da ćete mi ispričati nešto što se nedavno dogodilo ako vas zamolim da mi prepričate moralno pozitivno sjećanje”, objašnjava Jessica R. Escobedo, koja je s Ralphom Adolphsom objavila članak o studiji. “Ali ako vas zatražim da mi ispričate sjećanje na nešto moralno loše, prisjetit ćete se nečega iz daleke prošlosti.” Adolphs i Escobedo tvrde da je ljudima bilo potrebno određeno vrijeme da ponovno osmisle same sebe kao osobe koje su evoluirale da bi uopće mogle razgovarati o moralnim propustima. “Ljudi iskreno promatraju svoju prošlost na moralno kritički način, ali istodobno kao da naglašavaju da su se popravili”, zaključuju autori. Drugi istraživači primijetili su da za mnoge neugodne događaje imamo osjećaj kao da su mnogo dalje u prošlosti nego što to doista jesu, i to ne samo oni s moralnim nabojem. No um se doima osobito sklonim smještati u daleku prošlost naše okrutne, pohlepne ili kukavičke čine, što je fizički dokaz da ih ljudi odvaguju u odnosu na dobra djela kako bi prosudili jesu li doista onoliko dobri koliko su im to tvrdili roditelji. “Najčudnija stvar prilikom čitanja svih tih loših moralnih odabira”, rekla je doktorica Escobedo, “jest ta da se počnete osjećati dobro u vezi sa samim sobom. Samim time što vidite da svi griješe i žale jer nisu postupili moralno ispravno.”

Benedict Carey