Kojoj je tvrtki, bankrotiranom Pevecu ili Kamenskom pred stečajem, više izlazilo u susret Ministarstvo financija kroz bolje uvjete ili duži vremenski rok toleriranja neplaćanja javnih davanja?

Čini se da je Pevec uoči stečaja, za raziku od Kamenskog, lošije stajao kod poreznika i da ministar Šuker nije volio Peveca ili barem ne kao tvrtku Kamensko. Igrajući na kartu velikog broja radnika Pevec je pokušao dogovoriti s državom odgodu plaćanja poreznih obveza nagomilanih u pola godine, a država je brzo i ispravno “prelomila”. Sjela je prva na žiroračun, otvorila vjerovnicima put da predlože stečaj što se i dogodilo, a nije sama “zaprljala ruke”. Kamensko, pak, pune dvije godine navodno ne plaća poreze i doprinose i prava je tajna što su poreznici poduzeli. Kao dužnik države duže je od Peveca uživao povlašteni porezni tretman, a pitanje je zašto. Ima li Kamensko političkog zaštitnika? Nije jednostavno poreći da je Kamensko uživalo posebnu poreznu zaštitu, a na upite vezane uz postupanje za dug tvrtke poreznici samo kažu da je to porezna tajna. Problem je što je Porezna uprava i za svoj rad, kao i za nerad pokrivena poreznom tajnom. Dok je taj institut hvalevrijedan u uređenim državama, u Hrvatskoj “drži vodu dok majstori ne odu”. Koga može kao argument zadovoljiti zakonsko slovo, kad se zakoni ne provode i raste nepovjerenje prema državnim institucijama zbog inflacije afera s državnim novcem i pogodovanja privatnim džepovima? Usto, kakva bi trebala biti porezna administracija da bi se poreznoj tajni, kada štiti kronične neplatiše, trebalo a priori vjerovati? Trebala bi biti efikasna, nepotkupljiva, stručna i motivirana s poreznicima čiji je posao misija, a to kod nas nije slučaj.