Američki se predsjednički mandati uglavnom razmatraju u okviru epohe, a ne uz osobu koja tu funkciju obavlja.

Postojali su predsjednički mandati razdoblja industrijskog razvoja, mandati razdoblja Velike depresije i mandati u vrijeme Hladnog rata. Kad povjesničari za 50 godina budu razmišljali o prošlosti, u koje će razdoblje smjestiti mandat predsjednika Obame i što će reći o izazovima s kojima se morao suočiti? U intervjuima je nekoliko povjesničara spominjalo istu temu. Dok se Sovjetski Savez nije raspao, američka je gospodarska i državna sigurnost bila neovisna zahvaljujući snazi proizvodnog sektora i sposobnosti pregovaranja o sporazumima s drugim državama. No, pojava stvarnih svjetskih tržišta i terorističkih prijetnji sve je to promijenila. Danas Amerikanci žive kao dio cjeline u svijetu u kojem američka radna mjesta ovise o ekonomskoj politici Azije i Latinske Amerike, a sigurnost nam ovisi o hirovima svećenika koji živi u špilji. John Lewis Gaddis, najistaknutiji mislilac iz vremena Hladnog rata, razdoblje od posljednjih desetak godina naziva “dobom regresije”, što znači da je unutar popularne ideje o “jednopolnom” svijetu, u kojem Sjedinjene Američke Države nisu trebale imati stvarnu gospodarsku ili vojnu konkurenciju, postalo jasno da se Amerika jedino može nadati stabilnoj ravnoteži moći. David M. Kennedy, povjesničar s kalifornijskog Sveučilišta Stanford, smatra da će budući kolege povjesničari posljednje predsjedničke mandate smjestiti u “doba globalizacije” u “kojem je pojam vrhovne vlasti manje značajan nego što je nekoć bio”. Sve što je spomenuto znatno utječe na Baracka Obamu. Predsjednike čije statue okružuju park National Mall u Washingtonu smatrali su mudrima, pravednima i gospodarima državne sudbine. Slave ih zbog odlučnosti i sposobnosti određivanja i upravljanja onime što se u njihovo vrijeme zbivalo. Povjesničari smatraju da predsjednik modernog doba možda ne može ostvariti jednako čvrstu vladavinu. Simbol predsjedničke funkcije modernog doba jest nemoć u suočavanju sa slobodnim padom državnog gospodarstva.

Iako se Obama bori s bolnijom gospodarskom krizom nego njegovi prethodnici, činjenica je da je svaki predsjednik, ako posegnemo u prošlost do vremena Jimmyja Cartera, u određenom trenutku morao upravljati zemljom u vrijeme istih cikličkih, neumoljivih problema – u vrijeme recesije, nezaposlenosti i rasta cijena energije. Možda Obamin mandat, koji se približava svojoj polovici, ne treba promatrati odvojeno, nego kao dio duljeg i nesigurnog političkog trenutka. Radi se o trenutku u kojem je, s obzirom na međusobnu ovisnost čitavog svijeta, došlo do manjka kontrole i ranjivosti na udare sasvim različitih utjecaja izvan granica našeg teritorija koji su manje primjetni od lansiranja sovjetskog satelita. A takvi utjecaji mogli bi narušiti američki ideal o onome kakav bi predsjednik trebao biti. Amerikanci su podložni predsjednicima koji nastupaju sa samouvjerenošću šerifa iz vesterna ili onih koji, poput Baracka Obame, projiciraju auru slavne osobe ili povijesne veličine. No, isto tako budu razočarani kad se ispostavi da predsjednici nisu svemoćni, kao što se dogodilo Georgeu Bushu mlađem, koji je postao žrtva vlastitih romantičnih ideja o moći SAD-a.“To će na kraju odrediti ovo doba predsjedničkih mandata ? smanjena moć, smanjen autoritet, smanjena mogućnost utjecaja na događaje”, tvrdi autor biografija predsjednika Robert Dallek. “Radi se o pomračini predsjedničke moći.” Naravno, takav pesimizam zbog situacije koju Dallek naziva “nemogućnošću upravljanja situacijom” ponekad je i pretjeran u teškim vremenima. Proglasi o slabljenju moći nacije često su se oglašavali tijekom godina koje su prethodile pobjedi u Hladnom ratu. Bilo bi nepravedno tvrditi da se Obama ili bilo koji drugi predsjednik guši u političkim strujanjima i da ne može upravljati sobom i državom u kriznim vremenima. Međutim, vjerojatno je točno da čak i uspjeh predsjednika u trenutku u kojem dužnička kriza u Grčkoj može uzrokovati paniku na Wall Streetu ne djeluje jednako važna i ne dopire do glasača kao, naprimjer, dovršenje državne mreže željeznica ili kapitulacija Japana. Ako ste predsjednik Amerike, još uvijek imate priliku uspješno se uhvatiti u koštac s krizom i pobijediti. No, ne možete očekivati da će vaš trud biti nagrađen mramornim spomenikom.

Matt Bai