Konačno smo dobili rebalans proračuna! Nakon svega što je izgovoreno i napisano o ovoj temi usvojen je dokument koji u manjoj ili većoj mjeri zadovoljava Vladu, poslodavce i sindikate. Rebalansom su osigurana dodatna sredstva za rodiljske naknade u čemu je sadržano zrnce poštenja uzme li se u obzir činjenica da će kredite za ovakav, neke prethodne, ali i buduće rebalanse ionako vraćati oni koji se tek rađaju ovih dana.

Odmah nakon donošenja rebalansa proračuna ministar Milinović je uputio čestitku premijerki kao da je on ministar u Tunguziji, a ne u istoj vladi. Ispada da je zahvalan i oduševljen što je njegovo ministarstvo skresano za 306 milijuna kuna. Također je izjavio da to smanjenje sredstava za zdravstvo neće negativno utjecati na razinu kvalitete zdravstvene zaštite, što su spremno potvrdili i menadžmenti svih četiriju KBC-a. To znači da zdravstvu ili nije potreban novac, ili se troši nenamjenski pa koja stotina milijuna kuna manje-više ne znači ništa. Ministar nadalje tvrdi da su upravo dobri rezultati njegove reforme i uštede koje su na taj način postignute omogućili takve izmjene proračuna. Ako je to istina, bilo bi logično očekivati ubrzavanje i intenziviranje procesa reforme zdravstva jer to očito donosi uštede. Međutim, isti ministar najavljuje “usporavanje određenih modernizacijskih procesa” zbog umanjenja sredstava s kojima raspolaže njegovo ministarstvo. Ministre, što je previše, previše je. Inače, reforma zdravstva je posljednjih mjeseci bila na godišnjem odmoru. Neki prije započeti procesi, poput koncesioniranja i informatizacije u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, tromo se nastavljaju, a novina nema na vidiku. Nema čak ni novih pravilnika, naputaka ili odluka, što znači da se komplicirani stroj zdravstvene birokracije još nije pokrenuo nakon ljetne stanke. Ali kad cvrčci utihnu, kao i svake godine, treba očekivati bogatu produkciju kojekavih činovničkih uradaka koji neposrednom proizvođaču, tj. doktoru u ordinaciji, omogućavaju svakodnevnu visoku dozu adrenalina toliko cijenjenu u suvremenom načinu života.

Najuporniji obiteljski doktori i dalje se nadaju da će se dogoditi promjene koje će primarnu zdravstvenu zaštitu (PZZ) postaviti ili barem približiti onom mjestu u zdravstvenom sustavu koje joj prirodno pripada. A to je čuvanje i unapređivanje zdravlja naroda, bavljenje preventivnim aktivnostima i zdravstveno prosvjećivanje naših pacijenata. Čak i da se dogodi čudo pa se kreatorima sustava upali lampica, bile bi potrebne godine da se sustavno riješe nagomilani problemi u PZZ-u. Teško da bi za takav pothvat bio dovoljan jedan izborni ciklus. Naime, poznato je da se kod nas život odvija u četverogodišnjim razdobljima – između postizbornog iščekivanja i potom rezignacije predizborne nade i očekivanja. Sve što se ne može uklopiti u tom vremenskom odsječku ima loše izglede za uspjeh. Primjer za to je ne samo stanje u zdravstvu već i u školstvu, pravosuđu, gospodarstvu i svim sferama društvenog života koje zahtijevaju dugoročniju viziju, minimum društvenoga konsenzusa i kontinuiran naporni rad neometen dnevno-političkim igrama. Zato je kod nas sve moguće, pa i to da nema novca za bolesnike koji su ionako dovoljno nesretni jer obolijevaju od rijetkih i teških bolesti, ali se s lakoćom nađe novac za podizanje spomenika bradatim spodobama iz tamne prošlosti, sve zbog karijernim političarima nekih shvatljivih i prihvatljivih formula. U tim formulama cijeli narod, a ne samo ovom prilikom zakinuti pacijenti, tek su promjenjiva varijabla koja se može beskrajno modificirati u funkciji postizanja unaprijed određenog ishoda. Zato će nedvojbeno još biti proračuna i rebalansa, proračuna koji zapravo i nisu proračuni, već predračuni. Pravi račun s još nepoznatom dodanom vrijednošću tek će biti ispostavljen, i to onima koji nisu ni najmanje krivi.