Vlada nije predvidjela nikakve privatizacijske prihode, kazao je nakon sjednice Vlade u razgovoru s novinarima ministar financija Ivan Šuker. “Zar stvarno mislite da bi u ovom trenutku i u ovakvoj situaciji na burzi i tržištu trebalo prodati Croatia osiguranje budzašto”? Što će biti za šest, sedam mjeseci i kakva će biti situacija na tržištu, o tom-potom, kaže.

Osvrnuo se i na zahtjeve za uvođenje poreza na kapitalnu dobit, navodeći podatak od 13. kolovoza sa Zagrebačke burze o 3,3 milijarde kuna prometa. To je, po njemu, najbolji odgovor svim zagovornicima tog poreza. Ne vidi ni osobitog rezona za uvođenje poreza na banke. O tom porezu raspravljaju najbogatije zemlje svijeta okupljene u G-20, veli ministar pa je logično da se o tome razgovara i u Hrvatskoj. Ministar financija očito nije jako zabrinut u pogledu mogućnosti financiranja proračunskog deficita koji je rebalansom povećan na 14 milijardi kuna ili 4,2 posto BDP-a (deficit opće države je oko 1,6 milijardi kuna veći od toga, odnosno iznosi 4,7 posto BDP-a). Banke su nakon što ih je (barem zasad) mimoišlo uvođenje poreza za financijski sektor nesumnjivo spremne uskočiti s (re)financiranjem koliko će biti potrebno. No do kraja godine, a najvjerojatnije u studenom, država bi se zbog deficita trebala još jednom otputiti i na inozemna tržišta, gdje bi pribavila šest-sedam milijardi kuna. Prema novom, ovogodišnji plan financiranja iznosit će 34,6 milijardi kuna, dok je stari plan bio 28,5 milijardi. To je povećanje od 6,1 milijarde, kaže Šuker, dodajući kako smo dosad već realizirali više od 25 milijardi kuna. Unatoč visokim iznosima računa financiranja, i premijerkin savjetnik Borislav Škegro o rebalansu kaže kako je “ u ovoj situaciji učinjeno jedino moguće i jedino pametno”. Okolnosti pritom podrazumijevaju teško otvaranje svih bolnih tema poput zakona o radu, izvanredne rashode (poplave) i podbačaj prihodnih stavki. Uza sve, kad se govori o uštedama na kraju kolovoza u startu se njihove efekte mora svesti na trećinu godišnjih. Škegro smatra kako provedba Programa gospodarskog oporavka ovim rebalansom nije dovedena u pitanje, ali da treba imati na umu i da masa mjera jednostavno ima odgođeno djelovanje, što je slučaj i sa smanjenjem broja zaposlenih u javnom sektoru (u startu nosi opterećenje zbog otpremnina). Ukratko, Vladi zapravo tek predstoji teško razdoblje i trvenja sa socijalnim i koalicijskim partnerima. Tako bi povratak priči o ZOR-u mogao najesen priprijetiti i generalnim štrajkom. Obećanje o zamrzavanju rashoda u idućoj godini nije nimalo bezazleno za izbornu godinu jer uz pretpostavku inflacije od 2 do 3 posto podrazumijeva zapravo toliki realan pad.

Pokažu li se projekcije iz rebalansa realnima i ustraje li Vlada na tom obećanju, izdaci proračuna u izbornoj godini ne bi smjeli premašiti 122,3 milijarde kuna, na koliko su korigirani rebalansom. Kako je uz to povećanje rashoda za 900 milijuna kuna, prihodna strana zbog inicijalno podcijenjenog pada gospodarske aktivnosti korigirana na niže za više od 4,5 milijarde kuna, u izbornu godinu Vlada ulazi s proračunskim deficitom od 14 milijardi kuna ili 4,2 posto BDP-a. U odnosu na plan to je 5,4 milijarde kuna više. Iduće godine zamrzavanje rashoda ne bi značilo i isti deficit već manji, jer je dogodine unatoč usporenom oporavku realno očekivati veće prihode, a time i manji deficit. Može li se nakon rebalansa koji je u najavama također obećavao više i kojega su mahom pozdravili tek sindikalisti (što za vlast sigurno nije kompliment) pouzdati u takav scenarij? To neće biti lako, ma koliko je u odnosu na lakonska mahanja idejama za godišnje rezove od 10-20 milijardi kuna malo. Vladini napori u slaganju rebalansa u finacijskom odnosno proračunskom iskazu na kraju teže oko 1,7 milijardi kuna ili neznatno više. Za toliko bi deficit bio i veći od ‘rebalansiranog’ bez približno 1,5 milijardi kuna ušteda na rashodnoj strani i procijenjenih efekata povećanja trošarina na duhan i benzin na prihodnoj. Kad se govori o financijskoj težini rebalansa, više od samog iznosa koji nije dojmljiv, problem je na kojim su stavkama postignute. Odgađanjem investicija i programa te rezanjem materijalnih rashoda suštinski se strukturni problemi ne rješavaju, a to je dugoročno važnije za održivost javnih financija.