Japan se dugo hvalio podatkom da u njemu živi većina najstarijih ljudi na svijetu, što mnogi ovdje smatraju dokazom društva koje se može pohvaliti superiornom prehranom i posvećenosti starijim stanovnicima što se ne može naći nigdje na Zapadu.

To je bilo prije nego što je policija pronašla tijelo jednog od najstarijih stanovnika Japana, starog 111 godina, mumificirano u vlastitu krevetu jer je ondje ležao mrtav više od 30 godina. Policija je izjavila da je njegova kći, kojoj je sada 81 godina, prikrila njegovu smrt kako bi nastavila ubirati mjesečnu mirovinu svog oca. Uzbunjene lokalne vlasti počele su slati ekipe na teren radi provjere starijih stanovnika. Ono što su dosad pronašli daleko je od ohrabrujućih rezultata. Žena koju se sa 113 godina smatralo najstarijom stanovnicom Tokija posljednji je put viđena osamdesetih. Ni drugu ženu, koju se u dobi od 125 godina smatralo najstarijom na svijetu, također ne mogu pronaći. Kad su je gradski službenici pokušali posjetiti na adresi na kojoj je prijavljena, otkrili su da je to mjesto pretvoreno u gradski park 1981. godine. Do danas vlasti nisu uspjele pronaći više od 281 Japanca koji su prijavljeni kao stariji od 100 godina. Ministar zdravstva Akira Nagatsuma izjavio je da će se dužnosnici susresti sa svakom osobom starijom od 110 godina kako bi provjerili jesu li te osobe žive, a tokijski dužnosnici obećali su to isto za oko 3000 stanovnika starijih od sto godina. Nacionalno ispitivanje savjesti glede ovih otkrića doseglo je tolike razmjere da je sve veća brojka nestalih zadobila dnevnu pozornost medija punu žalbe. “Je li ovo stvarnost najdugovječnije nacije”, žaluje riječ urednika u novinama The Mainichi. To ispitivanje savjesti u vezi s nestalim starijim stanovnicima zadalo je udarac ovoj zemlji koja rapidno sijedi i time preispituje vlastiti identitet u vrijeme kad se ionako bori s preopterećenim ustanovama za njegu starijih, zločinačkim shemama kojima su plijen upravo stariji kao i gotovo svakodnevnim otkrićima starih ljudi koji su umrli sami u svojim domovima. Za sada nema jasnog odgovora što se dogodilo većini nestalih stogodišnjaka. Svjedoči li ova zemlja rezultatima prijevare umirovljenika velikih razmjera ili je, kao što dužnosnici tvrde, većina problema rezultat nemarnog vođenja evidencije? Ili je cijela ova odvratna stvar, kako govore najsumorniji komentatori, odraz raspada obiteljskih veza jer nezainteresirana mlađa generacija dopušta da starci padnu u zaborav?

“Ovo je određena vrsta napuštanja koje se događa zbog manjka zanimanja”, izjavio je Hiroshi Takahashi, profesor na Međunarodnom fakultetu zdravstva i socijalne skrbi u Tokiju. “Sada se suočavamo sa stvarnošću starenja urbaniziranijeg društva u kojem društvene veze propadaju.” Ovdašnji dužnosnici obično pokušavaju umanjiti važnost psihosocijalnih objašnjenja. Dok su neki stariji vjerojatno jednostavno preselili u ustanove za njegu, kažu, postoji i sve veća sumnja da su mnogi, kao u slučaju mumificiranog trupla, odavno preminuli. “Nitko u ovim slučajevima u biti ne sumnja na zločin”, kaže Manabu Hajikano, upravitelj odjela za popis stanovnika u Adachiju. “No zločin je i ako zanemarite prijaviti nestanak ili smrt osobe kako biste nastavili ubirati njezinu mirovinu.” Premda su vlasti došle do tako velike brojke nestalih stogodišnjaka, demografski stručnjaci sumnjaju da će bilo kakva otkrića živih ili umrlih imati ikakav učinak na japansko hvaljeno očekivano trajanje života; naime, prema podacima Svjetske banke ta zemlja ima najviše očekivano trajanje života, gotovo 83 godine. No dužnosnici priznaju da bi Japan doista mogao imati manje stogodišnjaka nego što se mislilo. “Život do 150. godine nemoguć je u našem svijetu”, rekao je Akira Nemoto, upravitelj službe za umirovljenike u uredu u Adachiju. “Ali očito nije nemoguć u svijetu japanske javne administracije.”

Martin Fackler