Nakon razdoblja dugotrajne ljubavi, bankari i ministar Ivan Šuker ovih su vrućih kolovoških dana u nešto napetijim odnosima.

Obrnuto od dobrog dijela europskih zemalja koje su spašavale svoje posrnule banke, domaće su dosad velikodušno kreditirale rastrošnu državu, a barem u jednom navratu i spasile je od sigurnog bankrota. Uz (naravno) rekordno visoke prinose koje je Vlada čitavo vrijeme plaćala (i još plaća) za posuđeni novac. Međutim, onda se u maniri najbolje ‘copy-paste’ metode Vlada oduševila mađarskim potezom premijera Viktora Orbana, sjajnog populista, i počela puštati probne balone o uvođenju poreza na banke.Bankarima se, naravno, na ideju poreza kosa digla na glavi. Obje se strane zasad šuteći odmjeravaju, a diplomatska ‘uvjeravanja’ odvijaju se mimo medija.Ministru Šukeru definitivno nije lako. Pred sobom ima proračunski bezdan, prihodi su u kontinuiranom padu, a apetiti samo rastu. Malo poljoprivreda, malo mirovine, pa koja milijarda više za zdravstvo… Zato je ideja da bi tu crnu rupu mogle popuniti banke u najmanju ruku – slatka. Banke su još jedan od rijetkih sektora u državi koji ima novca, kolokvijalno rečeno. Za razliku od primjerice telekomunikacijskog sektora (kojem je uveden porez na mobilnu telefoniju), ili građana koji su solidarno podnijeli teret harača – zasad nisu posebno opterećeni porezima. (Ne treba zaboraviti da su banke izuzete iz sustava plaćanja PDV-a). Iako se još ništa ne zna o tom porezu, po mađarskom primjeru moglo bi se zaključiti da bi 0,5 posto poreza na aktivu u proračun donijelo oko 1,7 milijardi kuna, a to je pola prošlogodišnjeg profita banaka. I to samo ove godine. Smirimo li loptu, strogo ekonomski gledano porez na banke mogao bi biti i pravedna stvar. Nije fer da se rad oporezuje gotovo bez kriterija, dok kapital kao drugi proizvodni faktor ima otvorena sva vrata. Nije fer da teret krize plaćaju građani, a tvrtke (i banke) ne. No, sad je vrijeme povratka u realno funkcioniranje ekonomije. Svaki porez, primjerice veća stopa PDV-a, prelijeva se na sljedećeg u lancu: PDV ne plaćaju trgovci već taj teret prebacuju na cijene svojih proizvoda koje kupuju krajnji u lancu – kupci koji ga više nemaju kome prebaciti. Porez na banke neće platiti banke već ga preliti na komitente kroz više kamate (ili odgodu pada postojećih), provizije ili netransparentne naknade. Dostupnost kredita mogla bi se smanjiti, a vlasnici banaka odlučiti da im je isplativije povući svoj kapital u zemlje gdje takvog poreza – nema. Odljev kapitala direktno bi uzdrmao stabilnost tečaja, a u usporedbi s tim 1,7 milijardi kuna čini se kao sitniš.