“Podjela” je riječ koja je nisko na ljestivici biznismenima zanimljivih riječi, a “milijarda” je ona koja privlači i tjera na trenutačnu akciju. Podjela, pa bila ona i digitalna (digital divide) sugerira da nešto nije zajedničko, pa tako ni veliki proizvođači hardvera i softvera nisu učinili golema djela trudeći se da je premoste i da nerazvijenom i polurazvijenom svijetu omoguće da se uključi u digitalno stoljeće. Ideja skupljanja starih i “starih” računala, te podjela onima koji si ih ne mogu priuštiti, prvenstveno u Indiji i zemljama Afrike, pokleknula je pred željom za zaradom. Fraza “sljedeća milijarda” nagnala je velike igrače na brzu akciju. Svima je jasno da se najveći profit krije na tržištima koja se razvijaju, jer se na zasićenim tržištima zarada po prodanom primjerku računala smanjuje i da će sljedeća milijarda kompjutera biti prodana – siromašnima. Zato su se u dizajniranje nove vrste računala, a možemo je mirne duše nazvati novom vrstom, uključili svi vodeći proizvođači. Svatko od njih ima svoju ideju kako bi ta računala trebala izgledati, što bi trebala raditi i koliko bi trebala koštati. Ta rješenja se toliko razlikuju da se čini da ni jedna kompanija nije provela prava istraživanja, osim najosnovnijih, da bi spoznala što zaista treba onima kojima je realnost plaća od dolar na dan.

Teški zahtjevi
Računala u Africi moraju, osim uobičajene funkcionalnosti, imati i još neke osobine da bi se uopće mogla koristiti. Ona moraju biti otporna na visoke temperature, imati filtere za prašinu da bi preživjela poneku pješčanu oluju, moraju se napajati strujom u područjima u kojima struje nema ili često nestaje, biti otporna na udarce i padove, a laka prijenosnost također je poželjna. A to su samo početni problemi jer se još nije ni došlo do pitanja o funkcionalnosti. Što zapravo treba onima koji računalo nisu nikad vidjeli? Je li to osnovni skup aplikacija ili potpuno opremljen PC? Treba li to računalo poslužiti “za upoznavanje s digitalnom tehnologijom” ili bi se na njima ipak trebalo raditi nešto konkretno? Treba li nova vrsta računala i novu vrstu softvera (možda “srezanu” varijantu postojećih wordova, explorera, excella)? Michael Negroponte, profesor s legendarnog MITa, smislio je koncept “One Laptop Per Child”, njegovo rješenje košta 140 dolara, a do 2010. godine cijena bi mu se trebala spustiti na 50 dolara. Negroponte je dizajnirao veselo narančasto računalo s osnovnom funkcionalnošću, jednostavne proizvodnje. Ta se incijativa našla na udaru Microsoftova šefa koji je rekao da korisnicima treba “računalo sa funkcionalnim softverom na kojemu se nešto može i raditi”. U skladu s tim, Bill Gates je osmislio program FlexGo. Riječ je, zapravo, o kreditu. Korisnik koji ne može izdvojiti par stotina dolara, plaća za određeni broj sati korištenja računala – isti princip kao kod prepaid mobitelskih kartica. Kad se kredit iskoristi, korisnik mora kupiti novi bon, a nakon određenog broja kupnji postaje vlasnikom računala. Vrlo dobra ideja, jer nakon nekog vremena indijski ili afrički korisnik postaje vlasnikom potpuno funkcionalnog PC-ja.

Ostale kompanije uglavnom pokušavaju stvoriti što jeftinije računalo. Intel je tako osmislio Comunity PC za siromašna indijska sela. Community PC stoji 550 dolara, a od posebnih značajki je filter za prašinu, priključak za rad na automobilski akumulator te recovery tipka kojom se računalo samo oporavlja nakon pada neke aplikacije. Najveći svjetski proizvođač procesora Intel radi računala u rangu od 250 do 350 dolara, male desktop uređaje nadahnutog imena Low Cost Full Featured PC (jeftino računalo s punom funkcionalnošću). To se očito svidjelo meksičkim vlastima koje su odmah naručile 400.000 primjeraka. Ponukan time, Intel je razvio i prijenosno računalo ClassMate – laptop za manje od 400 dolara. Advanced Micro Devices, glavni Intelov konkurent, izradio je računalo za Indiju za 200 dolara i smislio Personal Internet Communicator, jeftini uređaj za pristup globalnoj mreži. VIA Technologies radi na računalu za Afriku; ono bi se trebalo napajati iz automobilskog akumulatora ili solarnim panelom, a kućište bi trebalo biti nepropusno za pustinjski pijesak. Korejska kompanija Ncomputing misli da je ideja servera i klijentskih računala prava stvar. Do deset takvih jednostavnih uređaja, klijenata, može raditi u mreži, stoje 70 dolara, a namijenjeni su prvenstveno školama. Ta koncepcija jednostavnih klijenata već je pretrpjela poraz – 90-ih godina Oracle i Sun Microsysems pokušali su napraviti istu stvar, ali baš zbog prejednostavnosti računala nisu uspjeli.

Jednostavno rješenje
Tako se sada događa zanimljiva situacija: kompanije su utrošile resurse ne bi li razvile jeftina računala, a sada se počinju pitati što korisnicima zaista treba. Pogled javnosti uprt je u te pokušaje, a program smanjivanja “Digitalne podjele”, jednostavno darivanje starijih, ali potpuno upotrebljivih računala, ostao je u sjeni promišljanja mudrih glava iz velikih kompanija koje su nakon mnogih brainstorminga došle do zapanjujućeg zaključka: “Ta računala bi trebala biti drukčija”. Čovjek se pita je li novac za MBA studij otišao u vjetar…