Prije trideset pet godina, 18. lipnja 1975. godine, Spielbergove “Ralje” počele su se prikazivati u više od 400 kina diljem SAD-a, rušeći rekorde gledanosti i započevši doba moderne ljetne filmske senzacije. Je li to bila katastrofa ili blagodat, ovisi o tome koga pitate i kako ste raspoloženi. No otkako su se pojavile “Ralje”, postalo je jasno da publika želi akciju, naročito ljeti. Akcijska komedija, akcijski pustolovni film, divlja akcija, animirani akcijski film, vratolomna akcija zbog koje ćete poletjeti sa sjedala – kako god to zvali tajnoviti kritičari koje citiraju na filmskim plakatima. Riječ akcija je postala svakodnevna – redatelji je izvikuju na početku svake scene – no njezino značenje nije sasvim jasno.

Bit kina, ono što filmove čini posebnima, jest činjenica da kamera može zabilježiti događaje u stvarnom vremenu, ali i da može stvoriti sve ono što je nemoguće. Sve veći spektar vizualnih i montažnih tehnika, od najjednostavnijeg izrezivanja kadra do složenih računalnih efekata, filmašima omogućuje da se neometano protive zakonima fizike. Želite li vidjeti tenk kako juri nebom i ruši avione? Morskog psa koji jede brod? Brzu potjeru na autocesti dok meci lete na sve strane, a kamioni se prevrću i plamte? Toma Cruisea kako spušta avion u polje kukuruza dok se nervozna i pripita Cameron Diaz stišće uz njega? Možda ne želite, ali u svakom slučaju možete. (Ako ste se pitali, sve to možete vidjeti u “The A Team”, “Raljama”, bilo kojem filmu Bretta Ratnera i u filmu “Noć i dan”.) Kad ih i pogledate, što mislite o takvim filmskim spektaklima? Akcijski film, kao žanr i kao izvor uzbuđenja, prate u najmanju ruku pomiješani kritičarski osjećaji. Često ih opisuju kao besmislene, glupe i isprazne, što je katkad i točno, ali nije ni bitno. Ljubitelji akcijskih filmova možda žude za brzinom, bukom i grozničavom jurnjavom, ali njihov odabir nije nužno nekritičan.

Ako promatramo ulogu redatelja, osmišljanje i izvedba dobre akcijske scene jedan je od najtežih i najnapornijih pothvata u tom poslu. Usklađivanje vozila, tijela, oružja i bilo čega što se nađe pri ruci (čudovišta, zgrada, stoke, kontejnera i kuhinjskih uređaja) u kontroliranu i cjelovitu epizodu kaosa bez sumnje je iznimno naporno. Kako možete napraviti nešto što nikad dotad nije napravljeno i kako postići da to publiku oduševi, iznenadi i zabavi? To su donekle pitanja tehničke izvedbe, vezana uz položaj kamere i montažu. Pitanja su također financijske prirode jer se ništa ne sudara i ne eksplodira besplatno. No možda je više od svega stvar u traganju za većim i boljim akcijskim efektima koja pokreće frenetičnu, nepromišljenu i iscrpljujuću povijest inovacije Hollywooda. Najraniji vesterni, filmovi željeznice i kratkometražne burleske iz razdoblja nijemog filma izgradili su prototip onoga što je uslijedilo uzbudljivim scenama u kojima konji, vlakovi i automobili krivudaju i sudaraju se pred uglavnom statičnom kamerom. Iako su sustavi za prikaz filmova postali veći i napredniji, ono temeljno uzbuđenje preživjelo je do danas – udar adrenalina uzrokovan pažljivo odmjerenom dozom brzine i opasnosti. Vesterni tridesetih godina prošlog stoljeća, kojima odzvanja galop uz kaskaderske pokrete konja, pronašli su trajnu formulu. Isto se dogodilo sa scenama bitki tijekom Drugoga svjetskog rata nakon što su redatelji prilagodili snimanje filmova novom obliku rata strojevima.

Pedesetih je film na rastuću prijetnju televizijskog formata odgovorio veličinom, a CinemaScope i Technicolor uveli su estetiku golemih razmjera koja je bolje nagovijestila današnja vremena od pretjerane pustolovnosti “Ralja”. Najsavršenija akcijska scena iz pedesetih bez sumnje je utrka kočija iz “Ben Hura” Williama Wylera, snimljena u Cinecittinu studiju koji se gradio mjesecima te uz sudjelovanje tisuća statista, ljudskih i konjskih. Sav taj trud i vrijeme završio je na platnu u divljoj i beskonačnoj sekvenciji, u kojoj je rastuća napetost ostvarena pomnom izmjenom kutova snimanja. Jedan tren gledate kočije odozgo kako jure stazom, a sljedeći tren ste tamo, dovoljno blizu da vidite kako se šire nosnice konja (i Charltona Hestona), a potom pogled sijeva na kotače koji se vrte u prašini. Takvi se filmovi više ne snimaju. A nema ni potrebe s obzirom na to da konje i gomilu mogu proizvesti računalno. No ipak je dobra akcija zahtjevnija nego što se čini. To je tako i danas iako zbog dostupne tehnologije može djelovati i prelagano.

A. O. Scott