Fiskalna politika ima nesreću da balansira na granici između politike i ekonomije. Kratko i kristalno jasno sumirala je svu nesreću javnih financija ravnateljica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek. Kad se podvuče crta, to bi značilo da o njoj odlučuju političari kroz naočale izbora, a posljedice tih odluka plaćaju građani. Brutalno jednostavno.

Oboružan ambicioznim planom gospodarskog oporavka na kakvom bi mu pozavidjeli i najhrabriji revolucionari, ministar Ivan Šuker u travnju se uputio u Washington zadiviti međunarodne investitore na Godišnjoj skupštini MMF-a. Zadovoljno trljajući ruke, Šuker je u glavi već zbrajao milijarde novih kuna koje će privremeno ublažiti vječito gladni proračun. I onda se dogodila Grčka, investitori se uspaničili bankrota Atene i svoj novac premještaju u sigurnije luke, euru se prognoziraju crni dani, a ministru Šukeru propao plan kao kula od karata. I taman kad se činilo da je slučaj Grčka obuzdan, iz mađarske je Vlade javno iscurilo da i njima prijeti slično. Fiskalna ekspanzija i produbljivanje deficita nije problem od jučer. Velika Britanija, Francuska, Portugal, Njemačka i Mađarska imaju između 60 i 80 posto udjela javnog duga u BDP-u, Belgija je blizu 100, Portugal, Italija i Grčka bliže 120, a japanskih 120 posto da i ne govorimo… Hrvatska onda sa svojih službenih 35 posto javnog duga u BDP-u (ili oko 50 ako se uračuna brodogradnja) i ne stoji tako loše, pomislio bi optimistični promatrač – ili javno izrekao ministar financija? Iako dijagnostičke brojke o (pre)zaduženosti još nisu kritične, trend zaduživanja nije dobar, a takva politika neodrživa. Drugim riječima, populističko prelijevanje iz šupljeg u prazno na prihodnoj strani proračuna, pod čiju se kapu uredno mogu svesti sve priče o smanjivanju TV pretplate, porezu na imovinu i luksuz, a bez krucijalnih rezanja rashoda je strategija usmjerena na dobivanje izbora. Strategija za spas javnih financija je kresanje potrošnje i prava, svega onoga napisanog u programu oporavka. A prvi je korak za to – rebalans. Na nesreću politike, inozemni kreditori imaju puno duže pamćenje nego prosječni (i)racionalni glasač. Njih brojke neće impresionirati jer Hrvatska nije vjerodostojna i nema reputaciju zemlje sposobne potegnuti kočnicu i radikalno promijeniti fiskalnu politiku – osobinu koju su razvijene zemlje pokazale. Hrvatska ovisi o iluzornoj granici pri kojoj kreditorima jednostavno prekipi pa odluče zatvoriti slavinu – je li to 40, 52 ili 85 posto, nebitno je, jer o njoj odlučuje psihologija i može se dogoditi svakog časa.