Čini se da ovdje sve bliješti od nestalnosti. Svi su slojevi odjedanput vidljivi. Danas su u sukobu sile islama i sekularizma.

U nekim se slučajevima, poput onog Aje Sofije, muzeja iz šestog stoljeća koji je nekoć bio džamija, koja je pak nekoć bila crkva (tisuću godina nakon gradnje bila je najveća svjetska katedrala), te sile preklapaju. Na drugim se područjima, poput politike, sukobljavaju. Za nekoga tko promatra izvana, niti se prepleću bizantskom složenošću. Do početka 20. stoljeća vjerska i politička vlast bile su toliko intimno povezane da je Ataturk, nakon što je osnovao državu 1923. godine, nametnuo sekularizam gotovo kao vjersku doktrinu. Ujedno je sekularizam moderne republike morao prihvatiti islamsku povijest carstva. Narav problema vidljiva je i u muzejima palače Topkapi, u kojoj su sultani nekoć živjeli. U jednoj od galerija nalaze se svete relikvije kojima su nekoć mogli pristupiti samo članovi kraljevske obitelji i njezini gosti. Oznake nam kažu da gledamo dlake Muhamedove brade, mač kralja Davida i Josipov turban. Sekularizam ovdje mora biti znatno jači da bi se mogao nositi s takvim predmetima. A sekularizam ovdje ima militantnu formu: zabranjeno je bilo nositi veo u školama i vladinim institucijama. Nadzirale su se propovijedi i vjerski događaji. Vojska je postala izvršitelj sekularne vlasti. No najjača i najupečatljivija posveta turskom sekularizmu nisu trgovine na Istiklalu ili obližnje umjetničke galerije, nego golemi Vojni muzej. Više od tisuću godina turske povijesti ispričano je kroz povijest vojske, rasprostranjenu na veličanstvenu građevinu, u kojoj je nekoć bila Vojna akademija, na kojoj je studirao Ataturk. Izložba počinje nadahnjujućim Ataturkovim riječima: “Preko sedam tisuća godina”, kako zlokobno ističe, “ovi su prostori bili kolijevka Turske”, sada “iz munja, gromova i sunca” pobjednički izranjaju “Turci”. Muzej je pokušaj da se oblikuje moderna mitologija, u kojoj turska povijest postaje dio jedinstvene i povezane tradicije koja doživljava kulminaciju u modernoj sekularnoj državi.

Ta želja da se oblikuje tradicija koja opravdava pobjedu Turaka vjerojatno je jedan od razloga kako se masakr Armenaca iz 1915. godine ovdje prikazuje. Možemo pročitati da je postojalo razdoblje u povijesti kad su Armenci dijelili principe “tolerantnosti, privrženosti i pravde” koji su temelj “tradicionalne” turske vlasti. No u 19. stoljeću je “armenska teroristička organizacija” pobila “tisuće nedužnih Turaka”. Galerija obiluje fotografijama kojima se ne želi prikazati masakr Turaka nad Armencima, nego masakr Armenaca na Turcima. Pod vlašću islamskih sultana u Istanbulu nesumnjivo je postojala tradicija tolerancije prema manjinama. No zašto je to tako teško priznati? Turski židovski muzej, čini se, namjerno ignorira te ideje – otvoren je 2001. godine pod pokroviteljstvom udruge utemeljene radi proslave 500 godina tolerantnog i skladnog odnosa između Turaka i Židova. Mnogi Židovi u Istanbulu (nekoć najvećoj židovskoj zajednici na svijetu) izgnani su iz Španjolske i Portugala 1492. godine. Izlošci u ovome malome muzeju uporno naglašavaju vjersku slobodu koju su Židovi pronašli u Istanbulu “koju su im pružili Osmansko Carstvo i Republika Turska”. No to nije nimalo u skladu s krvavom poviješću Carstva i sultanskom vladavinom. Samo postojanje muzeja izaziva sumnju. Nalazi se u staroj sinagogi, ne zbog nametnute ideje sekularizma, nego zbog toga što je židovska zajednica ovdje gotovo iščezla. U posljednjih nekoliko godina zbog islamističkog su terora napadnute ostale sinagoge u gradu, uz desetke ubijenih i stotine ozlijeđenih. A muzej je gotovo nemoguće pronaći. Na kraju jedne uličice na malenom znaku piše “Muzej” i strelica. Znak se nalazi na bijeloj kućici u kojoj boravi naoružana straža.

Edward Rothstein

Za Aju Sofiju, Vojni muzej i palaču Topkapi kliknite na http://english.istanbul.gov.tr; za Židovski muzej, www.muze500.com