Stephen King je jedanput o piscu Jimu Thompsonu rekao: “Bio je lud. Trčeći se zalijetao u američku podsvijest, noseći baterijsku lampu u jednoj i pištolj u drugoj ruci, vrišteći kao luđak. Nitko se nije mogao usporediti s njim”.

Iz istih razloga Thompsonove knjige privlače pozornost čitatelja, ali Thompsonova neobuzdanost, originalnost i mračna, nasilna erotičnost jednako su privlačne i redateljima. Stanley Kubrick angažirao je Thompsona u pedesetima kad je bio na vrhuncu, a Sam Peckinpah sedamdesetih, u zadnjim godinama Thompsonova života. No Thompsonova vizija, iako se možda čini stvorenom za Hollywood, toliko je neobična da se već desetljećima opire filmskoj adaptaciji. Dvije verzije njegova romana “Bijeg”, ona Sama Packinpaha iz 1972. i novija verzija Rogera Donaldsona iz 1994., nažalost poznate su po svojoj razvodnjenosti. Uradak Burta Kennedyja iz 1976. “Ubojica u meni” (“The Killer Inside Me)”, u kojem glumi mladi i zgodni Stacy Keach, potpuna je filmska zbrka. Neobično je to da su najbolje ekranizacije Thompsonovih romana dosad režirali Europljani: “Prevaranti”, koje je 1990. režirao Englez Stephen Frears, i “Veliko čišćenje” Bertranda Taverniera iz 1981., adaptacija romana “Stanovnika: 1280”, koji mnogi smatraju najboljom ekranizacijom Thompsonova djela. Još jedan Englez, Michael Winterbottom, nada se da će se pridružiti tom popisu novom verzijom “Ubojice u meni”, s Caseyjem Affleckom, Jessicom Albom i Kate Hudson u glavnim ulogama. Premijera u Velikoj Britaniji bit će 8. lipnja, a u širu kinodistribuciju kreće u listopadu. Kubrick je roman “Ubojica u meni”, objavljen 1952. godine, opisao kao “vjerojatno najjeziviju i najuvjerljiviju ispovijest zločinačkog uma koju sam do sada pročitao”. Roman je nesumnjivo najbolje Thompsonovo djelo i utjelovljuje brojne elemente zbog kojih ga je teško prenijeti na velik ekran. Glavni je lik priče Lou Ford, zamjenik šerifa u teksaškom gradiću, naizgled miran i neučinkovit čovjek, za kojeg se ispostavi da je nekontrolirani, bešćutni ubojica.

Roman obiluje scenama jezovitog nasilja, uključujući i poznati odlomak u kojem se opisuje ubojstvo prostitutke. Kao i mnogi Thompsonovi romani, “Ubojica u meni” ispričan je u prvom licu, pripovjedačkim glasom koji je zavodnički i neuhvatljiv kao i glas kojim ubojica primamljuje žrtve. Kako mu uopće možemo vjerovati? Kao što je Thompsonov biograf Robert Polito objasnio u intervjuu: “Thompson nije poput pisaca s kojima ga često uspoređuju. Nije sličan Hammettu, Chandleru, Cainu. Njihovi romani nisu realistični, više se doimaju kao tlapnja.” Za razliku od Taverniera i Frearsa, Winterbottom se i te kako izmučio u stvaranju filma koji opisuje kao “vrlo doslovan”. Njegov prikaz scene premlaćivanja toliko je vjeran da su na ranim prikazivanjima na filmskim festivalima neki gledatelji napustili dvoranu. Također se detaljnije posvećuje onome što je u romanu tek naznačeno i sklonosti lika prema grubom, sadomazohističkom seksu. Winterbottom prikazuje Louovu narav kao nejasnu. Možda je psihopat, možda je hladnokrvni ubojica koji se pretvara da je traumatizirani psihopat kako bi izazvao suosjećanje gledatelja, a možda je netko u koga bi se svatko od nas mogao pretvoriti u pravim (ili krivim) okolnostima. “S oprezom sam pristupio toj prevelikoj eksplicitnosti”, kaže Winterbottom. “Takve se stvari događaju i kako ih mi možemo shvatiti? Mene je zanimalo kakav je ubojica, kakvi su ljudi.” Još jedna od zamki adaptacija Thompsonovih romana jest pretjerano naginjanje noir formi, a Winterbottom se iznimno trudio da to izbjegne. Njegov film, snimljen u Oklahomi, Thompsonovu rodnom kraju, izgleda čak i veseo, s osunčanim eksterijerima i automobilima iz pedesetih boje bombona. “Nisam želio da to bude posveta film noiru”, kaže. “Thompson piše vrlo izravno i glatko. Doima se gotovo kao kazališni tekst. Sjećam se da sam si govorio: ‘Ovo je Thompsonova vizija, ne tvoja. Pokušaj to snimiti’”, zastao je i dodao: “Bilo je to zapravo veliko olakšanje.”

Charles McGrath