Predsjednik Obama među rijetkim je političarima koji je i nadareni pisac te razumije moć dobre metafore. Stoga ste zasigurno vjerovali da, barem na nekoj razini, predsjednik shvaća poetsku važnost onog oblaka nafte, sveprisutnog na programima kabelske televizije, koji se širi u beskonačnost iz izljeva 1500 metara pod morem u Meksičkom zaljevu.

Na Obaminu vladu također se navukla mrlja jer sve veći oblak prijeti zacrniti njezina poprilično značajna postignuća, naročito sveobuhvatnu reformu zdravstva i financiranja obrazovanja, kako se predsjednik približava polovici mandata. Ljudskom rukom izazvana katastrofa u Zaljevu još nije postala egzistencijalna prijetnja Obaminu predsjednikovanju. (Ionako Obama, kako stvari stoje, ne može napraviti mnogo u vezi s tim.) A opet, nikada nije jedna kriza uništila ugled nekog predsjednika, već niz kriza, mogle se one izbjeći ili ne. Međutim, ova kriza mogla bi biti doista opasna za Obaminu administraciju – ne zato što sama mrlja i dalje ostaje nerješiv problem, već zato što će ona u očima javnosti početi predstavljati uzorak, osjećaj da se previše opasnosti odjedanput (kolaps rudnika i stranih gospodarstava, mogućnost rata na Korejskom polutotoku) izlijeva izvan njegova dohvata. Koliko god se govori o ideologiji i sposobnostima, ocjena nekog predsjednika ne oslanja se ni na jednu od ovih stvari pojedinačno. Jer važna je percepcija, ili možda iluzija, da jedna osoba oblikuje događaje umjesto da događaji oblikuju nju. Moderno predsjednikovanje svodi se na borbu kaosa protiv kontrole. George W. Bush propao je tijekom svoga drugog mandata, ne samo zbog gospodarskih teškoća ili nepronalaska biološkog oružja u Iraku, već i zbog razornog pustošenja uragana Katrine i niza uznemirujućih novinskih naslova vezanih uz ptičju gripu, propast banaka, bombaše samoubojice i korejske projektile. To je bila čista suprotnost njegovu prethodniku Billu Clintonu, koji i da se trudio nije mogao više i bolje potopiti svoje predsjednikovanje vlastitim snagama, ali on je unatoč tomu napustio predsjednički ured s pozitivnim mišljenjem javnosti – dijelom zbog ekonomskog rasta, ali i zato što se doimao čvrstim i snažnim kad su nepredvidljive krize zaprijetile narušiti naše kolektivno shvaćanje reda i poretka.

Politička teorija kaosa oduvijek je bila sastavni dio politike američkih predsjednika. No danas se sposobnost predsjednika da se suoči s kaosom čini važnijom nego, recimo, prije pola stoljeća kada gotovo nitko nije krivio Dwighta Eisenhowera što je dopustio skandale na televizijskim kvizovima i nije preventivno reagirao glede brojnih tornada u Mississippiju. Djelomično je to vjerojatno rezultat izgubljenog povjerenja u općenitu sposobnost vlasti. Međutim, na dubljoj razini, Amerikanci možda reagiraju na vlastiti nedostatak kontrole. Već četrdesetak godina, od početka industrijske propasti, Amerikanci pokušavaju pomiriti sve nestabilniji ekonomski s kulturalnim krajolikom koji odlikuju rastuća zloupotreba droga, raspad školskog sustava, više stope zločina i razvoda. Kaos je posvuda, a ono što Amerikanci u sve većoj mjeri traže od predsjednika je da nekako iskoristi vladine instrumente kako bi ga obuzdao. Obami kao da je naročito teško prilagoditi se toj ulozi, možda zato što je oduvijek definirao samoga sebe kao izopćenika iz Washingtona, kao osobu koja će reformirati vladu i vlast, ali ne nužno i ovladati njezinim internim pravilima i načinom rada. Obamin glavni problem je što se gotovo osamnaest mjeseci nakon preuzimanja vlasti i dalje smatra intelektualnim kritičarom vlade. Ta tranzicija stvar je prošlosti, što znači da ovaj predsjednik utjelovljuje vlast koju je nekoć napadao i držao odgovornom, pravedno ili ne, za njezine propuste.

Matt Bai