Ako na ulaznim vratima vidite Josepha Laubingera, počnite se pakirati. Njegova nazočnost znači da ste iscrpili sve načine zadržavanja svoje kuće.

“Kao da sam liječnik”, kaže Laubinger, ovdašnji agent velikih zajmodavaca. “Ljudi me ispituju koliko im je vremena ostalo.” Odgovor je: gotovo ništa. Zakonski, već su izgubili vlasništvo. Ako ne odgovore na poticaj koji im nudi zajmodavac, čak do 5000 dolara u gotovini ako kuću ostave urednu, taj isti zajmodavac unajmljuje općinskog šerifa koji ih onda izbacuje. Laubinger (60) ovog je proljeća imao puno posla. Gotovo četiri milijuna kućanstava u Sjedinjenim Američkim Državama kasni s otplatom hipoteke. A kako se sve više domova približava granici na kojoj ih čeka lišavanje posjeda u svrhu prisilne naplate (zajmodavci su zaplijenili rekordnih četvrt milijuna domova u prva tri mjeseca ove godine), agenti poput Laubingera pokušavaju ljude izmamiti lijepim riječima i nagovaranjem. On za to dobiva vrlo malu naknadu: zarađuje na proviziji od prodaje kuće. Područje njegova djelovanja proteže se sjevernim rubom Illionoisa i najjužnijim dijelom Wisconsina – prostorom od 1550 četvornih kilometara na kojem se nalaze predgrađa srednje klase izgrađena u posljednjih deset godina, vikendice uz brojna jezera na tom području i ruševne kolibe imigranata koji jedva spajaju kraj s krajem. Jedne subote Laubinger je trebao provjeriti tri kuće. Fannie Mae, vladina tvrtka za hipoteke, poslala ga je da pregleda jedan od posjeda, čiji su se vlasnici odbijali iseliti premda su izgubili vlasništvo nad posjedom. Banka je željela da fotografira drugu lokaciju, modernu kuću, čiji vlasnici nisu ispunjavali obveze i podnijeli su zahtjev za refinanciranjem hipoteke. Stanari treće kuće, Israel Lopez i Bianca Sanchez, nakon mjeseci pregovora konačno su pristali iseliti. Laubinger je za njih imao ček od 1800 dolara. No kod kuće je bio samo dječak. Laubinger je ostavio poruku roditeljima. “Jednostavno su me otpilili”, kaže dok odlazi.

“Ljudi ostaju duže jer se ne boje.” Kuća koju je trebao fotografirati nalazi se u boljem susjedstvu, međutim vlasnici, koji ili nisu bili kod kuće ili mu nisu željeli otvoriti vrata, očito su u teškom položaju. Prilaz je pun rupa, a tratina zarasla. Zazvonio mu je telefon. Bila je to Bianca Sanchez. “Nismo uspjeli naći drugo mjesto za život”, rekla je. “Možete li nam dati još jednu odgodu?” Laubinger je bio nepopustljiv, no na kraju je rekao da ih neće izbaciti tog vikenda. To je bilo sve što je Bianca Sanchez htjela čuti. “To je čista matematika”, kaže Laubinger. “Više vremena u kući bolje je od 1800 dolara koje im trebam dati kako bi otišli.” A “papirologija” i postupak službenog iseljenja uz šerifovu pomoć mogli bi potrajati cijelo ljeto. Već je pala noć kad se Laubinger dovezao kući 90 minuta vožnje udaljenoj od Chicaga. Nije bio siguran koliko je postigao. No na njegovo iznenađenje nekoliko dana poslije obitelj LopezSanchez ipak je pristala iseliti. Kad se agent pojavio s čekom, par je još nosio stvari u svoj stari karavan: veliki televizor, golemoga plišanog medvjedića i posudu goveđega gulaša za večeru. Israel Lopez (31) izgubio je posao početkom godine kad je bankrotirala građevinska tvrtka za koju je radio. “Svaki mjesec smo na vrijeme plaćali ratu za hipoteku, ali onda sam rekao ženi da to više nema smisla.” Lopez se nada skorom zaposlenju na gradnji autoceste. Dok se ne snađu, crkva u koju odlaze ponudila je utočište ovom paru s četvero djece. Lopez je potpisao formulare i zatim spremio ček u džep a da ga nije ni pogledao. Njegova supruga potiho je šmrcala. Nije tužna, rekla je, to je od alergije. Par se odvezao bez i jednog pogleda unatrag. Laubinger je pregledao kuću. Trebalo ju je oličiti, popraviti, staviti nove tepihe. Nada se da će je za nekoliko tjedana moći staviti na tržište po cijeni od 110.000 dolara.

David Streitfeld