EN DE

Značenje tišine u bučnom svijetu

Autor: The New York Times
30. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

U tihim stvarima i tihim ljudima postoji određeno dostojanstvo, pa nas tako privlače aktivnosti koje radimo u tišini, kao što su čitanje, molitva, promatranje umjetničkih djela ili šetnja šumom.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Glasnu buku izjednačavamo s nasiljem. Hitler je jedanput primijetio kako bez zvučnika nacisti nikada ne bi osvojili Njemačku. Isto tako teško je zamisliti Gandhija na bučnom Harleyu. Većina nas voli o sebi razmišljati kao o tihoj osobi, odnosno osobi koja suosjeća s bližnjima, ali ne i plahoj, popustljivoj i nezanimljivoj. Ali nemojmo požuriti s čestitkama samima sebi. Trebali bismo pripaziti da ne povlačimo tako lako “moralne analogije između buke i zla te tišine i dobra”, piše Garret Keizer u svojoj pronicljivoj novoj knjizi “Neželjen zvuk svega što želimo: Knjiga o buci”. Na kraju, i Adolf Eichmann i serijski ubojica Ted Bundy bili su poprilično tihe osobe. Cijena naših trenutaka tišine obično je buka u ušima neke druge osobe. Da bi se proizvele knjige i novine, treba posjeći drveće, preraditi papir i otisnuti tekst. Kad upalite svjetiljku, dodajete još jedan šum mreži. Ako imate namjeru posjetiti mirno odmaralište, do tamo ćete zrakoplovom. Mir jedne osobe eksplozija je za drugu. Naš svijet postaje sve glasniji, a bolna činjenica vezana uz to je da se time snižava opća razina inteligencije. Začudna konvergencija svega toga proučava se ne u jednoj, već u tri nove knjige:spomenutoj Keizerovoj knjizi, zatim u “Nula decibela: potraga za apsolutnom tišinom” Georgea Michelsena Foya te u “U traganju za tišinom: osluškivanje značenja u svijetu buke” Georgea Prochnika. Ti su pisci primijetili da sve više zrakoplova para nebo i da sve više automobila bruji na mnogobrojnim cestama. Sve više mobitela zvoni. Ono malo razuma što nam ostane nakon svega toga pomute nam mlinci i aparati za kavu u kafićima. A sve to blokiramo možda najštetnijim zvukom – treštanjem iz slušalica iPoda. Dok čitam navedene knjige, shvaćam zašto su mi živci sve napetiji, zašto gotovo uvijek pišem (i čitam) noseći nezgrapne štitnike za uši slične onima koje su šezdesetih godina nosili modno neosviješteni radnici na uzletnim pistama.

U tihim stvarima i tihim ljudima postoji određeno dostojanstvo, pa nas tako privlače aktivnosti koje radimo u tišini, kao što su čitanje, molitva, promatranje umjetničkih djela ili šetnja šumom.

Glasnu buku izjednačavamo s nasiljem. Hitler je jedanput primijetio kako bez zvučnika nacisti nikada ne bi osvojili Njemačku. Isto tako teško je zamisliti Gandhija na bučnom Harleyu. Većina nas voli o sebi razmišljati kao o tihoj osobi, odnosno osobi koja suosjeća s bližnjima, ali ne i plahoj, popustljivoj i nezanimljivoj. Ali nemojmo požuriti s čestitkama samima sebi. Trebali bismo pripaziti da ne povlačimo tako lako “moralne analogije između buke i zla te tišine i dobra”, piše Garret Keizer u svojoj pronicljivoj novoj knjizi “Neželjen zvuk svega što želimo: Knjiga o buci”. Na kraju, i Adolf Eichmann i serijski ubojica Ted Bundy bili su poprilično tihe osobe. Cijena naših trenutaka tišine obično je buka u ušima neke druge osobe. Da bi se proizvele knjige i novine, treba posjeći drveće, preraditi papir i otisnuti tekst. Kad upalite svjetiljku, dodajete još jedan šum mreži. Ako imate namjeru posjetiti mirno odmaralište, do tamo ćete zrakoplovom. Mir jedne osobe eksplozija je za drugu. Naš svijet postaje sve glasniji, a bolna činjenica vezana uz to je da se time snižava opća razina inteligencije. Začudna konvergencija svega toga proučava se ne u jednoj, već u tri nove knjige:spomenutoj Keizerovoj knjizi, zatim u “Nula decibela: potraga za apsolutnom tišinom” Georgea Michelsena Foya te u “U traganju za tišinom: osluškivanje značenja u svijetu buke” Georgea Prochnika. Ti su pisci primijetili da sve više zrakoplova para nebo i da sve više automobila bruji na mnogobrojnim cestama. Sve više mobitela zvoni. Ono malo razuma što nam ostane nakon svega toga pomute nam mlinci i aparati za kavu u kafićima. A sve to blokiramo možda najštetnijim zvukom – treštanjem iz slušalica iPoda. Dok čitam navedene knjige, shvaćam zašto su mi živci sve napetiji, zašto gotovo uvijek pišem (i čitam) noseći nezgrapne štitnike za uši slične onima koje su šezdesetih godina nosili modno neosviješteni radnici na uzletnim pistama.

Kao što kaže pjesma Hanka Cochrana, “Neka svijet nestane”. Neka mi se vlastita djeca podsmjehuju. Premda su ove knjige podignule razinu moje osviještenosti glede buke, one su sve i zakomplicirale. Buka je kamen spoticanja našeg doba, a mi potpuno zanemarujemo njezina značenja, nehajno inteligentno naglašava Kaizer u svom uratku. Važnost pojedine osobe, to jest njegova ili njezina društvenog i političkog položaja, možemo procijeniti mjerenjem koliko buke mora svakodnevno podnijeti. Ljudi kojima nedostaje tišina politički su slabi, siromašni (investicijski bankari ne žive pokraj autoceste), fizički radnici, vojnici, zatvorenici i djeca. Stvaranjem buke s kojom drugi moraju živjeti iskazujemo svoj prijezir prema slabijima od sebe. Čujte našu riku, dišite naše ispušne plinove. Nema sumnje u vezi sa štetnosti buke. Brojna istraživanja pokazuju kako ona uzrokuje ne samo oštećenje sluha već i bolesti srca, visok krvni tlak, smanjenu težinu pri rođenju i krati trajanje života. Prešli smo granicu, i to prije mnogo kilometara, koja odvaja zabavu od eksplozije. Dok sam čitao navedene tri knjige, zvuci oko mene su se razlučili i postali bolno upečatljivi, kako oni veliki (moja djeca, pas i kokoši, supruga koja obavlja svakodnevne zadatke), tako i oni koji su me izbezumili: lupanje obližnje građevinske ekipe, motocikli koji se katkad utrkuju na prilazu mojoj kući, helikopteri u niskom letu. Istinsko slušanje nalikuje traženju radiopostaje: dijelom je to statika, a dijelom blaženstvo. Knjige su me također podsjetile, a da nisam napravio ni koraka, na onaj fenomen koji se pojavljuje kad vozite nekamo i odjedanput shvatite da ste se izgubili. Kako biste se orijentirali, isključite radio. Nađite način na koji ćete postati najtiši što možete.

Dwight Garner

Autor: The New York Times
30. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close