Znamo li koliko trošimo energije u svojim kućanstvima, odnosno poslovnim objektima? Jesmo li poduzeli mjere radi smanjenja potrošnje energije?

Isplati li se to ili je u pitanju samo dobra reklama? Prema provedenim europskim istraživanjima udio potrošnje energije u zgradarstvu je oko 41% i odgovoran je za oko 35% emisija stakleničkih plinova. Republika Hrvatska je u pretpristupnom razdoblju za punopravno članstvo u Europskoj uniji preuzela obveze iz ciljeva tri puta 20% do 2020., što znači korištenje izvora obnovljive energije od 20%, povećanje energetske učinkovitosti za 20% te smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20%. Usto je Hrvatska učinila važne korake u usvajanju pravnih okvira kao i u usvajanju smjernica EU koji se tiču učinkovitoga korištenja energije u neposrednoj potrošnji kao i energetskom certificiranju zgrada. Zelene, održive ili niskoenergetske zgrade neki su od termina koji se danas mogu čuti za koncepte koji su “zeleni” u širem smislu. Razlike među njima postoje i odlikuju se ne samo povećanom energetskom efikasnošću nego i boljom izolacijom zgrade i naprednim projektnim rješenjima. Osim aspekata koji izravno utječu na zagađivanje okoliša, u obzir se uzimaju i mnogi drugi kao što su troškovi životnog ciklusa, zdravstveni utjecaji te socijalno kulturološki aspekti.

Stara gradnja
Koncept energetski efikasne gradnje u nas nije nepoznanica. Uporište za to možemo naći u gradnji kamenih kuća u obalnom području Hrvatske još prije više stotina godina, a posljedica su ekonomskih okolnosti toga doba. Debeli kameni zidovi pružali su dobru izolaciju i zimi i ljeti. Krajem 19. te početkom 20. stoljeća počinje urbani razvoj gradova u Hrvatskoj. Intenzivno razdoblje gradnje stambenih zgrada i industrijskih objekata nastavlja se u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Osamostaljenjem Republike Hrvatske dolazi do izražaja zamah u gradnji i zgradarstvu te je u proteklim desetljećima izgrađen niz novih objekata različitih namjena, a investitori su bili privatni i javni sektor. Danas smo, kao posljedica krize, svjedoci svojevrsne stagnacije investicija, a posljedično i građevinskog i pratećeg sektora. U Hrvatskoj se troši otprilike 12% više energije po jedinici BDP-a od prosjeka 27 članica Europske unije. U tome u najvećoj mjeri sudjeluju kućanstva i zgrade u javnoj uporabi koje prate objekti poslovne namjene, hoteli, trgovački centri itd. Sami objekti za grijanje i hlađenje troše između 40 i 70% ukupne energije, a tek oko 15 do 26% na rasvjetu, što naravno ovisi o namjeni objekta. Uzimajući u obzir buduća (najavljena) poskupljenja plina, električne energije, nafte, a posljedično tome i toplinske energije isporučene sustavima daljinskoga grijanja (toplanama), uštede energije i povećanje energetske efikasnosti u zgradarstvu predstavljaju velik potencijal. U stambenom sektoru prvi su koraci već učinjeni usvajanjem Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju te usporednom instalacijom razdjelnika toplinske energije u nekoliko gradova u Hrvatskoj. Instaliranim se sustavom omogućava individualni obračun toplinske energije svakom korisniku. Prvi rezultati pokazuju zadovoljstvo korisnika premda se uštede kreću u širokom rasponu od 20 do 30% i ovisne su o ponašanju samih korisnika. Time se pokazalo da je kontinuirana edukacija unatoč uloženom trudu nadležnih institucija zaduženih za provedbu ovakvih mjera bitna za razumijevanje mogućih ušteda.

Ušteda od 60 posto
Nestambeni je sektor uglavnom kroz privatne investitore i korisnike pokazao određeno zanimanje (doduše sramežljivo) za povećanje energetske efikasnosti u zgradarstvu. Interes se odnosi na “poboljšanje” postojećih objekata (često građenih u brzini i s nižim stupnjem opreme) kako bi se potrošilo manje energije. To je zanimanje u izvjesnoj mjeri motivirano budućim energetskim certificiranjem koje treba završiti danom primanja Hrvatske u EU. Osim toga sve je veći broj i takvih koji u početnim fazama projekta uzimaju u obzir mogućnosti koje im može donijeti cjelovit pristup projektu kao i implementacija cjelovitih rješenja (izolacija, promišljeni termotehnički i električni sustavi, automatska regulacija i sl.), što u konačnici omogućuje smanjenje troškova investicije i operativnih troškova objekta uz zavidne stupnjeve energetske efikasnosti i do 60% u odnosu na “obične” projekte. Znalačkim se rekonstrukcijama pak s druge strane mogu postići uštede do 30% uz očuvanje kulturne zaštite samoga objekta. Budućnost prema svemu iznesenom je u promišljenijem pristupu gradnji i opremanju novih objekata kao i pri rekonstrukcijama postojećih. Svi objekti moraju zadovoljavati postojeće zakone o gradnji kao i nove pravilnike. Sukladno tome tražit će se i veći napor i suradnja svih strana (struka) koje sudjeluju u procesima gradnje ili rekonstrukcije. Na taj način neće biti dovoljno samo napraviti dobar izgled, arhitekturu objekta, nego ga opremiti modernim sustavom grijanja, hlađenja i rasvjete te upravljanja kako bi sve to funkcioniralo kao skladna cjelina. Posljedično, korisnik će imati veću uporabnu funkciju objekta uz očuvanje udobnosti, smanjenje troškova održavanja i manju potrošnju energije.

Tomislav Stašić, voditelj odjela u diviziji Building Technologies u Siemensu Hrvatska