EN DE

Iračka kultura najavljuje svoj opstanak u kinodvorani

Autor: The New York Times
23. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Tepih je bio crven, ali previše istrošen da bi vrpca na rubovima imala smisla. Slova na natpisu pregazile su godine, pomalo kao i ulicu sa zatvorenim trgovinama, raspadnute rubnike i nemilosrdno sive barikade.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

No nedavno se, jednog četvrtka uvečer, priznati film, a usto još i irački, vratio u grad u kojem se filmovi posljednjih godina i nisu toliko često prikazivali. A na premijeri filma “Sin babilonski” na hodnicima kina, uz uzbuđenje, osjećalo se i olakšanje zbog činjenice da se kultura može oduprijeti i opstati unatoč okupaciji, ratu, vladinom zanemarivanju i povremenim neprijateljstvima. To znači da su nakon dugo vremena, u nekoć veličanstvenom kinu popunjenom gotovo do zadnjeg od 1800 sjedala, Iračani gledali sebe i svoja poslijeratna iskustva prikazana u filmu svog sunarodnjaka. “Sin babilonski” je bolna priča o dječaku i njegovoj baki u potrazi za karikom koja ih veže, njegovim ocem a njezinim sinom, u iračkoj vrevi koja je uslijedila u tjednima nakon pada Saddama Husseina 2003. godine. Dječakov otac nikada se nije vratio iz Zaljevskog rata 1991., a njihova ih potraga vodi od kurdskog sjevera kroz ostatak te arapske zemlje u kojoj upoznaju vozače kamiona, vojne veterane, svećenike i hodočasnike zaokupljenje istom vrstom potrage. Prolaze usamljenim predjelima, u kojima se glasni vjetar sukobljava s nježnim glasovima i u kojem su trenuci milosti rasuti po masovnim grobnicama u kojima je, kako strahuju, pokopan otac. Film je drugi dugometražni film Mohameda al-Daradjija, 33-godišnjeg redatelja bujnih kovrča i mladenačka lica, koji je 1994. sa devet godina napustio Irak.

Tepih je bio crven, ali previše istrošen da bi vrpca na rubovima imala smisla. Slova na natpisu pregazile su godine, pomalo kao i ulicu sa zatvorenim trgovinama, raspadnute rubnike i nemilosrdno sive barikade.

No nedavno se, jednog četvrtka uvečer, priznati film, a usto još i irački, vratio u grad u kojem se filmovi posljednjih godina i nisu toliko često prikazivali. A na premijeri filma “Sin babilonski” na hodnicima kina, uz uzbuđenje, osjećalo se i olakšanje zbog činjenice da se kultura može oduprijeti i opstati unatoč okupaciji, ratu, vladinom zanemarivanju i povremenim neprijateljstvima. To znači da su nakon dugo vremena, u nekoć veličanstvenom kinu popunjenom gotovo do zadnjeg od 1800 sjedala, Iračani gledali sebe i svoja poslijeratna iskustva prikazana u filmu svog sunarodnjaka. “Sin babilonski” je bolna priča o dječaku i njegovoj baki u potrazi za karikom koja ih veže, njegovim ocem a njezinim sinom, u iračkoj vrevi koja je uslijedila u tjednima nakon pada Saddama Husseina 2003. godine. Dječakov otac nikada se nije vratio iz Zaljevskog rata 1991., a njihova ih potraga vodi od kurdskog sjevera kroz ostatak te arapske zemlje u kojoj upoznaju vozače kamiona, vojne veterane, svećenike i hodočasnike zaokupljenje istom vrstom potrage. Prolaze usamljenim predjelima, u kojima se glasni vjetar sukobljava s nježnim glasovima i u kojem su trenuci milosti rasuti po masovnim grobnicama u kojima je, kako strahuju, pokopan otac. Film je drugi dugometražni film Mohameda al-Daradjija, 33-godišnjeg redatelja bujnih kovrča i mladenačka lica, koji je 1994. sa devet godina napustio Irak.

No unatoč priznanju koje je dovelo do distribucije filma u deset zemalja i, prema Daradjijevoj računici, pozivu na 75 festivala, njegov film ipak se trebao snimati u Iraku. Sat prije mnoštvo umjetnika, studenata i bonvivana koji se obično drže nekih svojih događanja prošlo je pokraj Humveeja i policijskih vozila te popunilo predvorje uskoro ispunjeno dimom cigareta. Posteri filmova “Gas do daske” i “Godzilla” još su krasili zidove, a plastično cvijeće uz stepenice skupljalo prašinu, ali u Semiramisu, jednom od preostala dva kina u Bagdadu, osjećao se dah novine. Samo jednu generaciju unatrag radila su 64 kina, s imenima kao što su Al Khiyam, Babylon i Sindibad, koja su budila uspomenu na neko drugo vrijeme. “Svaka kuća, svako susjedstvo, svaka ulica, svatko od nas ima svoj film”, rekao je Hashem Khalaf, 50-godišnji poslovni čovjek. “Redatelji u drugim zemljama su godinama u potrazi za filmom. Ovdje je to tako lako. Filmovi su svuda oko nas.” Scene iz filma u glavnim gradovima, Nasiriyi i Hilli, obilježenima ratom i katkad napuštenima, prepoznatljive su svima. Takvi su i detalji, intiman pogled na nijanse imena i mjesta na kojima su američki vojnici anonimni te predstavljaju opasnost.

No sjedeći u otrcanom uredu prije premijere, šarmantan i opušten, nudeći goste vodom, kavom ili viskijem, Daradji je izjavio da je autentičnost na drugome mjestu u odnosu na poruku koju je htio prenijeti. Film je molba njegovim zemljacima. “I dalje živimo u kulturi nasilja i osvete”, izjavio je. “No ovaj film je o pravdi i oprostu. Možemo li oprostiti kada imamo moć?” Mnoštvo je s odobravanjem zapljeskalo u katkad patetičnim prizorima, poput onoga kada kurdska baka oprašta arapskom vojniku iz Husseinove vojske. Čuli su se povici kada je dječak oprao bakino lice prije nego što su prišli zatvoru u kojem je, nadali su se, bio njegov otac. Nakon što su se upalila svjetla, činilo se da više od pola publike plače. “To je pravi Irak”, rekao je Ahmed al-Maliki, student umjetnosti. “To su iskustva koja smo morali preživjeti i pretrpjeti. Shvatio je dušu ovog mjesta.”

Anthony Shadid

Autor: The New York Times
23. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close