Na jalovom potezu pustinje na jugoistoku Iraka američki je vojnik nedavno mahnuo iranskome kolegi koji je bio na straži u utvrdi na suprotnoj strani granice. Iranac se na tren zbunio, no mahnuo je i on prije nego što se naglo okrenuo na drugu stranu.

Američki vojnici koji pomažu iračkim vojnicima stražariti na granici s Iranom u ovoj prevrućoj, prašnoj ničijoj zemlji našli su se u neobičnoj ulozi. Smješteni su samo stotinjak metara od navodnog neprijatelja prema kojem i nisu neprijateljski raspoloženi, na mjestu na kojem je i sama granica nejasna, dok obavljaju zadatak koji se pokazao kao jedan od najvećih izazova u ratu: obučavanje iračke policije za nadziranje svojih šupljikavih državnih granica prije američkoga vojnog povlačenja sljedeće godine. Unatoč brojnim pomutnjama koje je prate vlada SAD-a ovu vojničku misiju smatra toliko važnom da će pogranične trupe vjerojatno biti među zadnjima koje će napustiti Irak prije službenog datuma povlačenja američkih snaga 31. prosinca 2011. godine. Nakon invazije 2003. američka je vojska opetovano optuživala Iran za potpirivanje stalnog nasilja i nestabilnosti u Iraku; i upravo su preko ovog poteza iračke granice s Iranom koja je duga 1500 kilometara, kažu američki obavještajci, prokrijumčarene eksplozivne naprave koje mogu razoriti oklopne jedinice, okidači za bombe koje se postavljaju pored ceste, 240 milimetarske rakete u stilu Kaćuše, snajperi i druge vrste oružja. Područje u blizini pogranične utvrde, u iračkoj pokrajini Basra, ima veliku stratešku važnost zbog blizine iračkih morskih luka i najvećih naftnih polja. “Pogranična sigurnost u Iraku temeljni je preduvjet ostvarenju potpune suverenosti i međunarodne prepoznatljivosti”, izjavio je general bojnik Stephen R. Lanza, glavni glasnogovornik vojnih snaga SAD-a u Iraku. Budući da Iran i SAD nemaju diplomatske veze, njihovi se najbliži susreti odvijaju uzduž iračke granice, što obuhvaća i zagađeni kanal širine deset metara u Shulha alAlghwatu, navodno miniran tijekom Iransko-iračkog rata, koji se samo čopori divljih pasa usuđuju prijeći.

“Ako pokažemo silu, oni bi uzvratili”, izjavio je stožerni narednik James H. Allen, pripadnik američkog tima za pograničnu stabilizaciju. “Da mi dovezemo tenk do granice, oni bi dovezli tenk do granice. No kad smo došli ovamo, mi smo im mahali i nismo u njih upirali oružje.” Iako napetosti gotovo da i ne postoje, američki i irački vojnici kažu da se Iranci povremeno upuste u prljave igrice u stilu hladnog rata. U carinskoj luci Shalamcheh iranski su radnici nedavno podignuli golem stup i na njegov vrh postavili veliku iransku zastavu koja se sad izdiže nad znatno manjom iračkom zastavom s druge strane granice. Prije nekoliko dana iranski je vojni helikopter nisko kružio prije nego što se odvažio zakoračiti nekoliko metara u irački zračni prostor. “Pazi ti ovo”, iznenadio se potpukovnik William J. Girard, zamjenik voditelja tima za pogranični prijelaz. “Prodiru da vide dokle mogu”, zastao je i potom dodao: “Znaju da nitko na njih neće pucati.” Još je čudnije što su američki vojnici u Shalamchehu svjedočili polakom pomicanju iranske granice prema području koje se smatra iračkim. Dok američki i irački vojnici sredinu kanala Shalamcheh smatraju granicom, iranski pogranični vojnici su posljednih nekoliko mjeseci postupno pogurali liniju prema zapadu za nekoliko metara. “Ti dečki polako gmižu ovamo”, izjavio je zapovjednik Walter Lillegard, glavni voditelj američkoga pograničnog tima u Shalamchehu.

Timothy Williams