Prije desetak dana predsjednica Vlade je na iznenađenje mnogih izašla s prvim nešto konkretnijim paketom mjera koje su usmjerene na poticanje gospodarskog oporavka u zemlji. Slobodno se može reći da je to prvi konkretniji skup namjera od početka krize.

Možda bi se čak moglo reći i u posljednjih sedam godina (od siječnja 2004. godine) od kada traje mandat HDZ-ove vlade (doduše u različitim oblicima: jednostranačke – koalicijske; premijer – premijerka). Čini mi se da je sada manje važna politička dimenzija ovog programa. Nije važno jesu li ministri znali za ovaj program ili nisu? Nije važno niti je li program prepisan iz programa neke stranke ili se autorstvo pripisuje Banskim dvorima? Ne bi trebalo biti važno niti je li to program savjetničkog tima premijerke ili je to program Vlade? Važno je da li Vlada zna što se ovim programom namjerava postići. Na načelnoj razini čini se da Vlada ima jasna cilj – gospodarski oporavak. Ono što manjka na ovoj glavnoj razini (razini ciljeva) jesu strategije, odnosno strateške smjernice na temelju kojih će se taj glavni cilj postići. Psihologijskim rječnikom govoreći, nedostaje nam orijentacijski okvir. Ako se spustimo jednu razinu niže, zaustavljamo se na instrumentima, mjerama i sredstvima kojima Vlada nastojati postići željeni cilj. Zanemarimo li da nam nedostaju strateške smjernice, pa se može malo i lutati s mjerama pa i biti nedosljedan, u programu se mogu pronaći deseci različitih mjera koje su značajnim dijelom usmjerene na fiskalnu konsolidaciju, odnosno na našu davnašnju želju – smanjenje javne potrošnje. Ako bismo analizirali te mjere, na prvu bi se moglo reći da je Vlada u programu naznačila neke zanimljive instrumente kojima tek sada slijedi vrlo ozbiljna razrada. Ono što programu nedostaje, a na što su ukazali i čelnici naše CRO industrije jest strategija prema industriji, prema proizvodnji (kako za zamjenu proizvoda iz uvoza tako i za izvoz na druga tržišta).

Načelna podrška
To je svakako nedosatak ovog programa i HUP potiče Vladu i kreatore programa da se krene u izradu industrijskih politika. Hrvatska je u procesu deindustrijalizacije i uz ove javno predstavljene mjere koje su usmjerene na gospodarstvo uopće, na javnu potrošnju, svjetlo dana morale bi u najskorije vrijeme ugledati i mjere koje su usmjerene na oživljavanje industrije i poticanje domaće proizvodnje. Sljedeća razina razrade ovog programa podrazumijeva zakonske okvire (promjene postojećih zakona, donošenje novih zakona), ali i ozbiljniju vremensku razradu u odnosu na sadašnje tri vremenske zone (boje). Crvena s mjerama do kraja 2010.; Plava: do ulaska u EU (doduše ne piše godina, pa se da naslutiti da je to za dvije-tri godine); Zelena do 2020. godine (stječe se dojam da se ozbiljnije reforme sustava ostavljaju sljedećoj generaciji političara; puno bi ambicioznije bilo da su kreatori ovog programa ovu zadnju vremensku zonu pomaknuli završno s 2015.). Razrada će svakako tražiti i jasnije određivanje nositelja pojedinih mjera, ali i sasvim konkretnih očekivanih učinaka svake od njih. Kao što je neki dan na jednom skupu zaključeno, Vladin program prepoznaje probleme, ali nužno ga je konkretizirati i strateški i operativno. Hrvatska je udruga poslodavaca načelno podržala ovaj program Vlade, uz važan dodatak da očekujemo vremenske okvire, detaljniju razradu predloženih, ali i nekih novih mjera, uključujući i očekivane učinke. Zašto smo ovom programu dali ovu načelnu podršku? Iz najmanje dva razloga. Jer nam se čini da je na načelnoj razini program dobar početak. I jer smo predugo čekali neki dokument iz Vlade koji bi napokon pokazao da imaju ozbiljnije namjere mijenjati stanje u ovoj zemlji. Već smo svi pomalo umorni od različitih zahtjeva, preporuka, prijedloga mjera sa svih strana, a da se kod onih koji imaju odgovornost za djelovanje, ali i instrumente u svojim rukama, ne prepoznaje ta očekivana odlučnost za krizna vremena. Ne trebamo se ni prisjećati svih onim samozavaravanja da smo izvrsno podnijeli prvi udar krize (da ne govorimo o onim najavama da će nas kriza zaobići), pa do samozavaravanja da ima zemalja s većim padom ekonomske aktivnosti. Ili, nama je super vidi Grčku! (kao da se nama ne bi moglo nešto slično dogoditi ako izostane preokret i politike i ponašanja).

Resursi i predispozicije
Sada napokon možemo reći da smo stvar pokrenuli s mrtve točke, da su u izvršnoj vlasti prihvatili važnu spoznaju da je za ovu zemlju od velike važnosti povući sada neke vrlo bolne rezove, pa i pod cijenu gubitka političkih poena, gubitka izborne podrške, pa i vlasti u konačnici. Jer bolje je izgubiti vlast u zemlji s perspektivom nego sačuvati vlast u zemlji bez persperktive. A Hrvatska ima resurse i predispozicije da uspije. Doduše, sad će to biti nešto teže nego da smo u ovom pravcu krenuli prije godinu i pol. A da ne kažem da ne mogu zamisliti kako bi to izgledalo da smo ove rezove odgađali još pola godine ili godinu dana. Početkom idućeg tjedna održava se Dan poduzetnika koji će ove godine biti poseban i zbog jedne važne činjenice. Prvi put će se na istom skupu gospodarstvenicima obratiti i premijerka Kosor i predsjednik Josipović. Uvjeren sam da ćemo dobiti neke nove poglede na ekonomski život zemlje, ali i na program gospodarskog oporavka. Međutim, to će biti i prilika da prvi ljudi ove zemlje neposredno čuju od poduzetnika što su njihovi problemi, ali i što su njihova očekivanja. Možda dobijemo i pokoji odgovor na pitanje: možemo li ovim Vladinim programom doći do gospodarskog oporavka? Pa čitamo se opet za dva tjedna.

Bernard Jakelić, v.d. glavnog direktora HUP-a