U Moskvi je u tijeku pomalo neobičan sudski proces: na optuženičkim klupama nalaze se nekadašnji kustos za suvremenu umjetnost Tretjakovske galerije Andrej Jerofejev i njegov kolega, direktor (umjetničkog) Centra Saharov Jurij Samodurov. U publici sudske dvorane sjede uglavnom starije žene koje se glasno mole za ponovno uvođenje smrtne kazne koja je postojala za vrijeme carske Rusije kada su životima morali platiti svi koji su, primjerice, slikali ikone bez dozvole Crkve, kao i za što veću kaznu optuženicima ovog procesa.

Zabranjena umjetnost
U ožujku 2007. godine u moskovskom Centru Saharov otvorena je izložba “Zabranjena umjetnost” u organizaciji dvojice optuženika na kojoj su se mogla vidjeti 24 umjetnička rada. Iako su se radovi donedavno nalazili na popisu radova koje je Tretjakovska galerija zastupala, odnosno izlagala, ona su prema riječima nekadašnjega kustosa galerije Jerofejeva “preko noći i bez ikakvog objašnjenja jednostavno skinuta s popisa”. Budući da je prema njegovu mišljenju riječ o povredi umjetničkih sloboda i ponovnom uvođenju cenzure, Jerofejev je u znak prosvjeda upravo ta 24 rada uspio izložiti u Centru Saharov. Na ulazu izložbenog prostora postavljen je natpis s upozorenjem da “izloženi radovi mogu naštetiti maloljetnim i psihički nestabilnim osobama”, dok su se izložena platna mogla promatrati samo kroz rupe izbušene na zidu. Posjetitelji su mogli vidjeti radove koji prikazuju tradicionalne ruske ikone napunjene kavijarom, razapetog Lenjina i ženske teroristice u crnim seksi haljinama. Izložba bi unatoč poznatim i cijenjenim imenima ruske suvremene likovne scene, poput Ilje Kabakova i Aleksandra Kosolapova, najvjerojatnije prošla prilično nezapaženo da 130 pravoslavnih vjernika i nacionalista nije podiglo optužnicu protiv Jerofejeva i direktora spomenutog Centra. Kako kaže kustos Andrej Jerofejev, a prenosi Deutsche Welle, ako na kraju procesa i bude optužen, unatoč molitvama ruskih žena, u najgorem slučaju može računati sa svega nekoliko godina zabrane rada, eventualno sa zatvorom. “U Rusiju se očito vraća razdoblje cenzure”, dodaje Jarofejev. Ono danas nije više toliko snažno kao što je to bilo za vrijeme predsjednika Brežnjeva, no od samog početka Putinove vladavine pa sve do danas nisu postavljene ni jasne zabrane ni dozvole takozvanih umjetničkih sloboda.

Fundamentalisti i nacionalisti
Tako u Rusiji odavno više ne postoje službe zadužene za cenzuru, ali mjesta direktora muzeja i vodećih galerija popunjavaju uglavnom činovnici koji se, doduše, ne razumiju toliko u umjetnost, ali koji se istodobno panično boje skandala, otvorenih diskusija i vlastite inkompetencije. Njima se, kako kaže Jerofejev, “pridružuju fundamentalistički zastupnici Crkve i nacionalisti, jer dijele iste strahove – strahove od slobodnog, otvorenog društva u kojem se osjećaju ugroženima”. Problem je u tome što su u međuvremenu doista uspjeli mnogim umjetnicima i kustosima utjerati strah u kosti. To, smatra Jerofejeva, potvrđuje i činjenica da su u posljednjih nekoliko godina mnogi ruski umjetnici i mladi kustosi napustili zemlju i danas rade u Parizu, Berlinu ili Dublinu.