Prošli je tjedan premijerka Jadranka Kosor donijela dvije odluke koje se tiču jedne osobe: smijenila je dotadašnju ministricu bez portfelja Biancu Matković te ju je imenovala za državnu tajnicu za gospodarsku diplomaciju u Ministarstvu gospodarstva. Većina komentara koja je pratila tu političku odluku u pravilu je bila politički intonirana. Ne ulazeći u pozadinu odluke o ovoj smjeni, niti u političke konotacije koje su se mogle iščitavati, vrijedi se malo više usmjeriti na drugi dio odluke: imenovanje Biance Matković za prvu državnu tajnicu za gospodarsku diplomaciju. Na ovom se mjestu neću osvrtati ni na dilemu je li Ministarstvo gospodarstva pravo mjesto za Upravu za gospodarsku diplomaciju, ili je prirodnije ono za vanjske poslove. Na stranu i pitanje je li ova politička nominacija dobra poruka za gospodarstvo, ili je možda bilo bolje da je na to mjesto došao netko tko ima iskustva s radom u gospodarskim predstavništvima velikih hrvatskih kompanija u stranim zemljama (doduše sve ih je manje jer su i ta vremena poodmakla, ali bi ih se moglo pronaći).

Pokušaji
Pokretanje ideje o gospodarskoj diplomaciji za svaku je pohvalu. Mogli bismo reći da kao ideja ima “bianco” potporu s rokom dospijeća odmah. Znači, uz imenovanje bivše ministrice potrebno je odmah krenuti i sa stvaranjem drugih važnih pretpostavki za snažniji zamah gospodarske aktivnosti hrvatskih poduzeća izvan granica naše zemlje. Što bi to trebalo učiniti a da ovo imenovanje ne ostaje samo kao politička odstupnica bivše moćne političke osobe? Ili što rade druge, uspješne zemlje u poticanju izvoza svojih proizvoda i usluga na tržišta drugih zemalja? To su pitanja koja u uvjetima smanjene domaće potražnje traže kvalitetne odgovore i hitna rješenja. Jer pokušaji bivšega hrvatskog predsjednika Mesića s putovanjima u nekadašnje vanjskotrgovniske partnere hrvatskih poduzeća ostali su samo dobri pokušaji koji su u pravilu zapeli na istom pitanju: financiranje izvoznih projekata u zemljama gdje su odlazile naše gospodarske delegacije. Na sličnom se problemu (financiranja) spotakao i domaći konzorcij za “posao stoljeća” u Crnoj Gori. Iz navedenih se primjera da zaključiti da nam treba jaka domaća financijska kuća koja će poticati razvoj i izvoz. Brojne države svijeta imaju neki oblik razvojne i izvozne banke i tako pomažu svojim tvrtkama u financiranju velikih izvoznih poslova i projekata u svijetu. Izvoz jest glavni preduvjet opstanka i razvoja malih nacionalnih ekonomija, pa tako i naše. Kad već govorim o inozemnim iskustvima, poslužimo se analizom tuđih iskustava u našem dvorištu. U malom gospodarstvu kakvo je hrvatsko, doduše uvozno orijentirano, neke zemlje imaju vanjskotrgovinske urede (institute, komore) koji pomažu svojim tvrtkama u plasmanu njihovih proizvoda i usluga u našoj zemlji. A kad naša poduzeća krenu u potragu za izvoznim kanalima svojih proizvoda i usluga, onda bi prva adresa trebao biti sličan vanjskotrgovinski ured naše zemlje, recimo, u Rimu, Beču ili Berlinu. Ili u Šangaju, Damasku, Kairu, Tripoliju, Alžiru. Nekada je velika izvozna tvrtka Astra bila prozor hrvatskoga gospodarstva u svijetu, ali taj je prozor u međuvremenu zatvoren, odnosno nestao je. Čini mi se da bi Hrvatska gospodarska komora, u svojoj transformaciji koju već dva desetljeća iščekujemo, trebala dijelom postati servis hrvatskih poduzeća u svijetu. I zato pozdravljam rad predstavništava HGK u Bruxellesu, Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Beogradu, Kotoru, Prištini, ali i najavu otvaranja predstavništva HGK-a u Moskvi, Kabulu (?!). Navijam i za otvaranje predstavništva Komore u nekim zemljama koje smo iz sasvim nerazumljivih razloga dugo godina zaobilazili. Tu je svakako Sirija, Egipat, Libija, Alžir… i brojne druge zemlje u kojima su naše tvrtke gradile aerodrome, željeznicu, zračne luke i brane. I oni znaju za nas, a mi kao da smo ih zaboravili. Uvjeren sam da ih se možemo uspješno sjetiti u ovim vremenima.

Predsjednik
U ovom prisjećanju svakako treba voditi računa i o mogućnostima doprinosa i drugu polugu vanjske politike naše zemlje: predsjednika Josipovića. Uspjeh u velikoj mjeri ovisi o usklađenom djelovanjem sljedeća tri kraka istog, hrvatskoga gospodarsko-diplomatskog trokuta: Vlada (Ministarstvo gospodarstva – gospodarska diplomacija), Ured predsjednika RH i Hrvatska gospodarska komora. Čini se da se na sve tri adrese poduzimaju određeni napori u ovom smislu. Sada nam nakon imenovanja prve državne tajnice za gospodarsku diplomaciju predstoji usklađivanje djelovanja onih koji imaju i moraju nešto dobro reći za hrvatsko gospodarstvo izvan granica naše zemlje. Znači, gospodarska diplomacija je našem gospodarstvu i te kako važna. Ali važna nam je i snažna izvozna banka, potpore izvoznim programima i poduzećima. Važna nam je i mreža vanjskotrgovniskih predstavništava, i to kroz sustav transformirane HGK. Tek ćemo onda moći reći da Bianca Matković ima izgleda uspjeti. I da je bianco potpora s pravom dana u ruke prave Biance. Navijamo da njezino imenovanje ne bude puko političko preslagivanje u Vladi Jadranke Kosor. I to ne zbog politike, već zbog nas gospodarstvenika.

Bernard Jakelić, v. d. glavnog direktora HUP-a