Nesposobnost menadžmenta ističe se kao jedan od značajnih uzroka golemim dugovima u kojem grca hrvatsko zdravstvo. Poslovanje mnogih zdravstvenih ustanova, pogotovo onih velikih u kojima se proračun broji u milijunima, u mnogim se slučajevima odvija gotovo stihijski što dodatno pogoršava ionako premale proračune bolnica. Čak 90 posto ravnatelja svake godine od Državne revizije dobiva brojne prigovore na njihove poslovne planove, dokument koji su po zakonu dužni izraditi.
“To nije ništa čudno s obzirom na to da velikim bolničkim proračunima barataju ljudi čija se prethodna ekonomska iskustva u najboljem slučaju svode na raspolaganje kućnim budžetom, i to ako im je dozvolila žena”, pojašnjava bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang, danas šef povjerenstva za praćenje bolničkih troškova. U prilog dobrom upravljanju bolnica ne ide ni činjenica da se ravnatelji mijenjaju brzo, i to po političkom ključu – nakon posljednjih lokalnih izbora promijenjeno je oko 80 posto ravnatelja zdravstvenih ustanova. Zbog svega toga zdravstvene bi ustanove trebali voditi profesionalni menadžeri, smatra profesor Vlado Puljiz s Odsjeka socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
“Medicinski sustav nije samo medicina, već se radi o vrlo složenom sustavu nabave, distribucije, kontrole potrošnje… Najteže je kontrolirati medicinske troškove i nema uopće dileme da bi bolnicama trebali upravljati profesionalci. Vidimo, uostalom, što se događa kad taj posao obavljaju liječnici”, ističe Puljiz. Dodaje također da je potpuno nelogično da se uspješni liječnici troše na menadžerskim pozicijama na kojima nisu dobri. No bi li zaustavljanjem na medicini liječnici izgubili status i plaću koja ide uz to? Liječnička je profesija prilično tvrda i u njoj ima dosta arogancije, priznaje profesor Puljiz.
“Ako su druge struke pristale na to da ih netko vodi, zašto na to ne bi pristali i liječnici? Liječnici su u isto vrijeme potrošači i oni koji odlučuju kako će se sredstva trošiti. To je dvostruka uloga u kojoj je nužno uvesti upravljačku komponentu koja će ju kontrolirati, odnosno dovesti sustav u neku racionalnu dimenziju”, tvrdi Puljiz.

Hebrang, međutim, tvrdi da hrvatskim bolnicama ne mogu upravljati ekonomisti barem ne dok imamo socijalni sustav zdravstva.
“Naše je zdravstvo sto posto socijalnog karaktera u kojem ne vladaju zakoni tržišta niti su takve cijene. Nema prihoda ni profita, a rashode treba svesti na minimum, dakle bolnica ne može funkcionirati kao poduzeće. Kako je u takvom sustavu manjak sredstava, opreme i lijekova konstanta, ne mogu svi dobiti sve, odnosno mora se zakidati. Upravljanje se stoga svodi na odlučivanje koju uslugu ne dati i kad bi jedan ekonomist došao na čelo bolnice, bio bi u šoku”, pojašnjava Hebrang. No ipak napominje da bi bilo dobro da svaka bolnica ima sposobnoga financijskog stručnjaka kao što bi se trebala provoditi i obuka ravnatelja o osnovama ekonomije. Ništa od toga ne samo da nije propisano već se u najvećem dijelu ne primijenjuje. Danas se obuka svodi na jedan razgovor s Hebrangom i članovima njegova povjerenstva, i to tek kad pogriješite i dovedete svoju bolnicu na rub propasti. Takva se “edukacija”, kao što smo imali prilike vidjeti na primjeru bolnice u Slavonskom Brodu, zna premetnuti u političko nadmudrivanje od koje sustav nema nikakve koristi. “Dakako da će, kad dio zdravstva prebacimo na tržište, u sustav trebati uvesti profesionalne menadžere. No u prijelaznom razdoblju na razini Ministarstva zdravstva trebalo bi ustrojiti kratke tečajeve osnova ekonomije za ravnatelje”, navodi Hebrang.

Šibenski slučaj

Bolnicama faktički upravlja politika, odnosno stranka koja je trenutno, u lokalnoj zajednici ili na razini države, na vlasti. Političari ne samo da sjede u upravnim vijećima, nego i ravnatelji vični upravljanju nemaju ovlasti ni moći za neke krupnije rezove. Dobar primjer je Opća bolnica u Šibeniku koja se ovih dana našla u interesu javnosti zbog prijetnje ovrhom zbog nagomilanih dugova veledrogerijama. Šibenska bolnica, naime, godišnje troši tri milijuna kuna više nego što je potrebno samo na plaće čak 300 zaposlenika koji su višak. “Naš najveći problem je dupliranje kapaciteta i višak kreveta koji imamo u Šibeniku i Kninu. Umjesto 360, mi imamo 440 kreveta, na dvije lokacije imamo dvije kirurgije, dvije ginekologije, dvije intenzivne. Svakodnevno prevozimo osoblje na relaciji Knin Šibenik radi dva do tri pacijenta”, pojašnjava ravnatelj šibenske bolnice Željko Burić. Uprava bolnice za taj problem zna već godinama, no situaciju može riješiti samo politika, odnosno u ovom slučaju ministarstvo zdravstva koje mora napraviti izmjenu mreže zdravstvenih ustanova. Da Hrvatska ima previše županijskih bolnica na malim udaljenostima zna se već dugo, no reorganizacija mreže bolnica znači otpuštanja i zamjeranja. Po našim spoznajama, učinkovitu rošadu neće donijeti i najavljena akreditacija bolnica koja se skoro treba provesti.