Istraživanja su pokazala da će gotovo svi ljudi za sebe reći kako zasigurno posjeduju sljedeće dvije osobine – pametni su i duhoviti. Iznimno malen broj njih će s čvrstim uvjerenjem navesti kako se smatra manje inteligentnim ili manje duhovitim od prosjeka, pogotovo ukoliko su zaposleni na radnim mjestima koja sama po sebi “zahtijevaju” veću razinu različitih vještina i znanja.

Iluzije o savršenstvu
Tijekom rada s klijentima jako često čujemo izraze poput “on ima veliki ego, teško je s njim” ili “moj šef jednostavno ne može priznati pogrešku, bez obzira što mu je možda i jasno da nije u tom trenutku u pravu”. Suradnja s takvim tipovima ljudi je zasigurno izazovna – vaši prijedlozi su uvaženi uglavnom samo onda kada se slažu s njihovima te teško čuju povratnu informaciju o svom radu ukoliko ona sadrži i određeni prostor za napredak. Istovremeno, kad (i) te ljude suočimo s činjenicom da nitko nije savršen te da u svakom slučaju svi možemo kod sebe nešto poboljšati, s tim se slože. Štoviše, tada navode i mane koje vide kod sebe, odnosno analiziraju svoje loše reakcije u pojedinim situacijama. Logično pitanje koje se postavlja je – zbog čega je tako teško priznati kolegama, podređenima ili nadređenima vlastitu pogrešku u konkretnoj situaciji? Zbog čega se neki grčevito drže iluzije o vlastitom savršenstvu? Ljudi generalno, zapravo, ne vole savršene ljude. U najvećem broju slučajeva takvi nas ljudi podsjećaju na vlastite male nesavršenosti, zbog čega se loše osjećamo. Da, volimo im se diviti, doživljavati ih kao uzore, no teže se nosimo sa svakodnevnim susretima s njima koji, eto, nikad ne griješe, nikad nisu loše volje ili nemaju baš nikakve probleme u životu. U tom trenutku se sjetimo svih svojih loših odluka, negativnih emocija i problema koje nosi svakodnevnica i počnemo im zavidjeti. A mali je korak od zavisti do netrpeljivosti. S druge strane, postavlja se pitanje u kojoj mjeri osobe koje vjeruju samo svojoj prosudbi i smatraju da su uvijek u pravu uistinu mogu biti kvalitetni djelatnici? Situacije u kojima se nađemo nikad nisu jednostrane i uvijek ima više načina kako im pristupiti. Svatko im pristupa iz svog kuta gledišta, gleda na njih svojim očima i koristi svoja iskustva u predlaganju potencijalnih rješenja.

Veliki ego
Koliko sigurni možemo biti da ne postoji još neki drugi pogled ili kut koji nam trenutno jednostavno izlazi iz vidokruga? Gdje nam je opravdanje za pretpostavku da imamo apsolutno sve potrebne informacije i znanja za donijeti (najbolju) odluku kada smo svjesni činjenice da se u svakom trenutku na svijetu producira tolika količina novih informacija da jednostavno nijedna osoba ne može sve znati? Vjerovati da imamo apsolutno sve informacije je kao vjerovati da možemo golim rukama podignuti teret od 200 kilograma. U trenucima kad odlučimo vjerovati samo svojoj prosudbi, bez da saslušamo mišljenje drugih, odlučujemo pokušati podignuti navedeni teret koristeći samo vlastite resurse – ruke. U tim trenucima zapravo odlučujemo donijeti odluku koja je unaprijed osuđena da bude u najboljem slučaju najviše – dobra, ali ne i izvrsna. Ponekad je nužno donijeti odluku bez konzultiranja s drugima, no puno je više situacija u kojima imamo privilegiju obogatiti svoje mišljenje stajalištima i iskustvima drugih. Nažalost, tu privilegiju prerijetko koristimo, a ništa nas ne košta pokucati susjedu i upitati ga ima li možda, ako ništa drugo, volju da nam pomogne – svojim rukama. Ukoliko vam se čini teško i zahtjevno surađivati s ljudima “velikog ega”, sjetite se da zapravo točno znate kako se oni trebaju osjećati da bi bili skloni suradnji. Pohvalite njihove ideje, dovedite ih pitanjima do načina razmišljanja kojeg želite pobuditi. Dopustite im da “poberu lovorike” – na kraju je važan rezultat, a ne osoba koja je dala gol. Uostalom, i u nogometu se sjajne asistencije itekako pamte, bez obzira na to tko je napravio završni potez koji je loptu smjestio unutar protivničke mreže.

Vodstvo prema cilju
Postanite sjajan “šaptač konjima” i povedite svoje “ego” suradnike i nadređene prema zajedničkom cilju, bez da budu svjesni da ih vodite. Zadovoljstvo pronađite u činjenici da je na kraju sve završilo kako ste htjeli i pritom se potrudite obuzdati vlastiti ego kako ne bi poželio dobiti javno priznanje za rezultat. U suprotnom, riskirate da se suradnja pretvori u borbu dva suprotstavljena ega u kojoj, suštinski, nikad nema stvarnih pobjednika. Gledajte na cjelokupan proces kao na sjajno učenje utjecanja na druge za vrijeme dolaska do zajedničkih ciljeva. Manipulacija? Možda, no nije li i otvoreno “prepiranje” oko sukobljenih ciljeva također jedan, nešto manje suptilan, način pokušaja utjecanja na druge da promijene svoje mišljenje? Nemojmo se zavaravati – svi smo mi rođeni s egom i dobro je da je tako. Zbog njega smo uvijek tražili nešto bolje za nas i htjeli napredovati kako bismo dobili potvrdu naše vrijednosti. Ego je zaslužan za mnoge napretke čovječanstva. Jednako tako, svi se u određenim situacijama možemo prepoznati u ranije opisanim načinima ponašanja.

* Autorica je prefesorica psihologije i konzultant u tvrtki Ramiro d.o.o. za poslovno savjetovanje

Kompetencija

Izgradnja karizme
Kad počnemo gledati na područje vlastitog neznanja kao na priliku da poboljšamo svoju kompetenciju, mnogo ćemo lakše pitati druge za mišljenje i dopustiti da nas u nekim trenucima poduče. Istovremeno, na taj način gradimo i karizmu osobe koja omogućava ostalima da se izraze kao stručnjaci čije je mišljenje vrijedno i uvažava se. Trenutak u kojem ljudi počnu stjecati dojam da ih slijedimo, slušajući i uvažavajući njihovo mišljenje, trenutak je u kojem oni, u biti, počinju slijediti – nas. I tek to je trenutak u kojem imamo potpuno pravo (egoistično) uživati u plodovima vlastitog osobnog razvoja i napretka.

Globalna nestabilnost

Gradimo energetsku infrastrukturu potrebnu za revoluciju umjetne inteligencije u Hrvatskoj, Europi i SAD

Medijski prostor

Kviz kao tajno oružje marketinga: Kako zabava oblikuje kupovne navike