Nakon javnog prozivanja ministra Milinovića da je zapustio zdravstvo i da mu je zamrla reforma, ministar je najavio daljnje reformske korake.

Na udar su došli bolnički liječnici koji dio radnog vremena provode izvan bolnica, trčeći od jedne do druge privatne poliklinike ili vukući pacijente iz bolnice u privatnu ordinaciju. Uistinu smo se proteklih godina nagledali svakakvih, pa i tragikomičnih prizora koji nikako ne mogu biti na čast našem zdravstvenom sustavu. Njima bi svakako konačno trebalo stati na kraj. A kako ova ministrova nakana izgleda iz kuta obiteljskog liječnika, bit će, barem se nadam, nešto jasnija nakon ovih nekoliko rečenica i razmišljanja. Svakodnevno smo u ordinacijama suočeni s negodovanjem pacijenata koji dugo čekaju na pretrage i preglede u bolnici i koji, ako ikako sebi mogu priuštiti, na kraju odlaze u neku od privatnih ustanova, nerijetko istom liječniku kojeg u bolnici s uputnicom u ruci moraju čekati mjesecima. Čudi se pacijent još jednoj neobičnoj pojavi: kako je moguće da ga isti liječnik na jedan način tretira u privatnoj ustanovi, a posve drukčije u državnoj bolnici? Nama obiteljskim liječnicima posebno je problematično što pacijenta nakon dugog čekanja konačno primi bolnički liječnik na početku specijalizacije jer je stariji kolega iz raznoraznih razloga nedostupan. Krajnji ishod takve prakse je veći broj izvršenih pretraga u sklopu obrade jednog pacijenta, što produžuje ukupno trajanje obrade. Posljedica je duže čekanje za ostale pacijente, veći trošak obrade, duže trajanje bolovanja, kasnije uvođenje terapije…
Ne želimo reći da mladim specijalizantima treba uskratiti mogućnost učenja, ali otvara se pitanje gdje su za to vrijeme njihovi učitelji, mentori. Zbog svega toga obiteljski liječnici pozdravljaju ministrovu namjeru da unese reda i jasno definira uvjete po kojima bolnički doktori mogu raditi izvan bolnice. Međutim, nismo sigurni da će se to napraviti na svima prihvatljiv način.

Pravo pitanje za ministra je zašto doktori iz državnih bolnica svakodnevno rade i izvan bolnice. Koji je to doktor sretan zato što mora raditi na dvije ili više strana umjesto da se posveti i potpuno usredotoči na rad s pacijentom u svojoj bolnici jer je izabrao upravo to mjesto u zdravstvenom sustavu? Nije li ova pojava jasan znak da su liječnici, kao i ostalo medicinsko i nemedicinsko osoblje u našem zdravstvu, nedovoljno plaćeni za svoj posao pa se trude dodatnim radom izvan državnoga zdravstvenog sustava zaraditi više. Sve u svemu, kazano rječnikom nas liječnika, opisana pojava je samo jedan od brojnih simptoma općega lošeg stanja u hrvatskom zdravstvu. A stanje zdravstva je takvo da nitko nije zadovoljan – pacijenti nisu zadovoljni razinom usluge, zdravstveni djelatnici su nezadovoljni uvjetima rada i visinom plaća, a država je nezadovoljna cijenom zdravstva. Potrebna nam je reforma koja će se temeljiti na jasnoj i dugoročnoj viziji razvitka zdravstva. Ona se ne smije svoditi na povremene kozmetičke zahvate ili saniranje pojedinih nelogičnih točaka u režiji pojedinog ministra zdravstva koji je u mandatu. Dosadašnji način vođenja sustava je očito prevladan i sve više pokazuje slabosti. Neizbježne su promjene u svim segmentima, od redefiniranja prava i obveza korisnika zdravstvenih usluga preko financiranja sustava do sređivnja odnosa između razina zdravstvene zaštite. Toliko dugo dok primarna zdravstvena zaštita bude na marginama sustava nije realno očekivati veću učinkovitost i niže troškove u zdravstvu. Ministar koji napokon shvati da je važnije imati dobro opremljene ordinacije liječnika prvoga kontakta nego CT i magnet u svakom malo većem naselju ima šansu provesti pravu reformu. Pitanje je samo kakvu šansu ima hrvatski građanin da dobije takvog ministra.