Na poziv Švicarske, predstavnici 47 zemalja Vijeća Europe ovog tjedna raspravljaju o budućnosti Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Jer, Sud je pretpan predmetima i traži se način kako mu olakšati rad.

Taj Sud je osnovan 1959. na temelju Europske konvencije za ljudska prava i postao je jedinstvena institucija u svijetu – i ujedno žrtva vlastitog uspjeha. Jer, njemu se može obratiti 800 milijuna građana iz svih država članica – i to često i čine. U proteklih deset godina je to svoje zajamčeno pravo iskoristilo preko 200 tisuća građana, jer su se osjetili zakinutim odlukama nacionalnih vlada ili službi. Predsjednik suda, Francuz Jean Paul Costa je pred ovu konferenciju u Interlakenu osmislio nekoliko prijedloga koji bi reformirali Sud kako bi se ublažila kronična prenatrpanost gomilom predmeta – ali bez da se ugrozi temeljno pravo da svaki građanin ima pravo tužbe. Već njegov prethodnik, Švicarac Lucius Wildhaber koji je otišao 2007. godine pokušao je smanjiti količinu posla za samo 17 suca koji zasjedaju u Strasbourgu.

Pritisci
“Mi smo u svim godinama dok sam bio tamo pokušavali pojednostaviti postupak kako bi predmeti brže napredovali. Mi smo i ukinuli neke stvari koje možda ne bismo ukidali bez tog pritiska. Ali zbog njega smo, na primjer, odlučili da se žalbe koje Sud smatra neosnovane, praktično odbijaju samo standardnim pismom, bez dugog obrazloženja. Prije smo objašnjavali našu odluku odbijanja, što je bilo mnogo bolje i za odvjetnike i za one koji su se žalili, riječi su Wildhabera. Samo u Wildhaberovoj posljednjoj godini Sudu je stiglo 50 tisuća žalbi. “Od njih proglašavamo neosnovanima preko 90%, jer su očito neutemeljene, jer se pozivaju na prava koja uopće ne stoje u konvenciji ili počivaju na sporu iz razdoblja prije nego što je njihova država ratificirala Povelju”, kaže Wildhaber. Ali unatoč tim naporima, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je zatrpan s preko 100 tisuća slučajeva koji čekaju odluku – mnogi od njih i preko dvije godine, prenosi Deutsche Welle. Na primjer, na ovoj konferenciji bi se mogla odlučiti reforma da o žalbama koje su očito neutemeljene, više ne mora odlučivati jedna od tri komora Suda nego to može odlučiti samo jedan sudac. O toj i o drugim reformama koje bi dovele ubrzavanju postupka se raspravlja već šest godina. Ali je tek ovog siječnja, kao posljednja od 47 država članica Vijeća, i Rusija dala pristanak na tu reformu. Najveća odgovornost za olakšanje posla Europskom sudu zapravo ne leži u Strasbourgu, nego u svim zemljama članicama. Dvije trećine slučajeva koji stoje na Sudu, dolaze iz 21 države na istoku Europe koje su postale članicama tek kada je okončan hladni rat. Samo iz Rusije stiže 30 tisuća slučajeva. Za bivšeg predsjednika Suda, Wildhabera to nije nikakvo iznenađenje: “Tada su se prihvaćale države gdje je povjerenje tamošnjih građana u pravosuđe bilo nisko i gdje se ne vjeruje osobito u nacionalne sudove. Tako se došlo do Strasbourga i tamo se, u određenim slučajevima, dobivala pravda. To je tek potaklo ljude da se obrate ovom sudu. Onda su tu i države gdje je pravosuđe ionako sporo i gdje ima mnogo neriješenih predmeta.

Stalni problemi
Najčešće se radi o žalbama na predugi postupak ili na ne provođenje pravosnažnih sudskih presuda. To su problemi koje poznajemo iz praktično polovice država Europe, to su strukturni problemi koji se stalno ponavljaju.” Ipak, glavni problem su nedovoljni nacionalni pravni sustavi – i to ne samo na Istoku. Na primjer, zemlja u kojoj sudski postupci traju najduže je Italija. A i Njemačka i druge zemlje Europske unije često oklijevaju ili nedovoljno dosljedno provode odluke Europskog suda. Utoliko i najviše polemike među članicama izaziva još jedan prijedlog predsjednika suda Coste o svojevrsnom automatizmu prijenosa odluka: na primjer, ako Europski sud za ljudska prava donese odluku protiv postupka i odluke jedne zemlje članice, da ona odmah postaje pravosnažna i u sličnim slučajevima u ostalih 46 zemalja Vijeća Europe. Iako to zvuči logično, to još nipošto nije tako.