Donald Palmer je tih, skroman čovjek, što je kako kaže tipično za njegovu profesiju. Posljednjih 18 godina proveo je kao dio tima sastavljenog od bivših vojnika, tajnih agenata i drugih osoba koje za život zarađuju pregovaranjem s otmičarima.

Palmer, koji je iskustvo stekao u vojnoj obavještanoj službi u Sjevernoj Irskoj, ponosan je što nitko od njegovih klijenata nije izgubio život. Unatoč svom vojničkom iskustvu, rijetko traži vojnu podršku na terenu. Smatra, naime, da uvijek treba preferirati pregovaranje oko otkupnine. “Imali smo situaciju gdje je bilo oteto dijete, a informacije smo kupili od nezadovoljnog člana bande otmičara”, kaže Palmer. “Bilo je očito da dijete poznaje jednog od otmičara, koji je radio za obitelj. Procijenili smo da bi dijete vjerojatno bilo ubijeno da smo platili otkupninu pa smo poslali specijalnu oružanu skupinu. Srećom, djevojčica se sakrila, a obojica otmičara su ubijena. To je svakako bilo traumatično iskustvo i veliki rizik, što je razlog zašto se sila koristi tek kao zadnje rješenje”. Nakon što su gusari u Somaliji pojačali svoje aktivnosti i uslijed stalnih napada brutalnih meksičkih bandi na tamošnje bogate obitelji, potražnja za uslugama Donalda Palmera i njegovih kompanjona veća je nego ikad prije. Neki iz ovog biznisa, doduše ne svi, kažu kako su otmice u stalnom porastu, a njihov broj je u 2008. godini dosegnuo 15 tisuća. Latinska Amerika ostaje najopasnija regija, no Afrika, južna Azija i Bliski istok ne zaostaju puno. “Ne radi se o eksplozivnom rastu, no primjećuje se porast broja otmica”, kaže Armand Gadoury, direktor Clayton Consulatantsa, tvrtke specijalizirane za pregovore sa otmičarima, u vlasništvu američke zaštitarske kuće Triple Canopy. Ističe kako je i sve više osiguravatelja koji se žele uključiti u ovaj biznis. Kompanija ima ekskluzivan ugovor vezan oko “otmica i otkupnina” sa AIG-om, najvećom američkom osiguravateljskom kućom, i napominje kako danas imaju pet puta više slučajeva nego 2002. kada su otpočeli ovu vrstu posla. Osiguravateljska tvrtka Chubb procjenjuje, pak, da su se njene aktivnosti povećale između 15 i 20 posto u zadnje tri godine.

Savjetovanje
Ova osjetljiva industrija funkcionira na način da osigravateljske kuće nude usluge poslovnim subjektima i bogatim obiteljima koje traže zaštitu. Prvi ovakav aranžman napravljen je 1932. nakon otmice i ubojstva bebe aviatičara Charlesa Lindbergha, no procvat je uslijedio 70-ih i početkom 80-ih uslijed niza otmica u Kolumbiji. Osiguravatelji usko surađuju sa zaštitarskim tvrtkama ili pak angažiraju osobe poput spomenutog Donalda Palmera, kojeg je upravo uposlila kompanija G4S. Institut za osiguravateljske informacije (Insurance Information Institute) procjenjuje da su u svijetu premije na izdane police vezane uz otmice i otkupnine dosegnule iznos od 300 milijuna dolara. Hiscox, specijalizirani britanski osiguravatelj, povezan sa londonskim osiguravateljskim društvom Control Risks, tvrdi da pokriva 2/3 tržišta. Guillaume Bonnissent, zadužen za sklapanje police osiguranja pri Hiscoxu, kaže kako se poslovanje proteklih godina širilo umjereno. Ističe kako tržište nije ciklično, odnosno nema iznenadnih skokova, premda bi se iz novinskih naslova to dalo zaključiti. Djelovanje protiv iznuda jednako je važan segment poslovanja kao i primjerice redovno savjetovanje prehrambenih kompanija što učiniti ako se pojavi prijetnja trovanja poznatih brendova i kako takvu prijetnju ili posljedice sakriti od javnosti. Guillaume Bonnissent smatra da veliki interes konkurentskih kompanija za ovim biznisom proizlazi zbog pada potražnje za uobičajenim uslugama osiguranja, a ne zbog njihovog dugoročnog plana. “Mnogi se ovim bave godinu dana i onda odustanu”, kaže. Dodaje kako je riječ o “mekanom” tržištu osiguranja gdje postoji veliki prazan prostor. “No ljudi zanemaruju činjenicu da se ovdje ne radi o osiguranju kakvo postoji kod, primjerice, osiguranja zgrade. Potencijalni gubitak je ovdje neusporedivo veći jer upravljamo životima ljudi”, naglašava Bonnissent.

Pogine dva posto
Konzultanti za otmice odbijaju odati iznose koji se daju otmičarima, jer ovi onda koriste te podatke i podižu traženu otkupninu. Štoviše, iznimno su nezadovoljni odavanjem iznosa koji su plaćeni somalskim gusarima. Prošli tjedan je objavljeno kako su gusari primili 7 milijuna dolara za oslobađanje broda Maran Centaurus, što je veliko povećanje kada se zna da su prošle godine plaćena 3 milijuna dolara za puštanje saudijskog broda Sirius Star. Većina kompanija koje posluju u problematičnim zemljama osigurana je, no to drže u tajnosti kako ne bi postale mete napada. Među atraktivnijim metama nalaze se radnici naftnih kompanija u Nigeriji za koje se plaća oko 250 tisuća dolara. Ta afrička zemlja i dalje je rizična premda su kompanije smanjile broj stranih radnika. Konzultanti mogu biti angažirani direktno kada subjekt nije osiguran, a često niti ne razgovaraju sa otmičarima već direktno lete do poslodavca kako bi mu dali savjet vezan uz otmicu njegovih zaposlenika ili pak kako bi razgovarali sa obiteljima otetih. Prioritet je “dokaz života”, tj. ustanoviti da li su otete osobe još uvijek žive, a kako bi se to utvrdilo postavljaju se pitanja na koja samo dotične osobe mogu odgovoriti te se pokušava doznati jesu li napravljene amputacije. “Mudri otmičari neće oteti krhke, slabe osobe”, napominje Palmer. Tada slijedi “grickanje” inicijalnog zahtjeva otmičara. “Ovdje je važno uvjeriti obitelj da nam namjera nije samo spustiti cijenu otkupnine”, kaže Palmer napominjući kako je lakše raditi sa kompanijama nego obiteljima. Inače, osiguranje ne pokriva samo otkupninu već psihološke konzultacije za otete i njihove obitelji, konzultacije s medijima te trošak zamjene radnika. Kompanije napominju kako vlade i policija počinju prihvaćati metode privatnih konultanata nakon što se pokazalo da one povećavaju izglede spašavanja života u odnosu na konvencionalne pokušaje spašavanja. Na svakih 100 otetih, u prosjeku poginu dva do tri taoca.

Tri mjeseca pregovora
Prosječan proces pregovora traje između dva i tri mjeseca. “Većina bandi je svjesna da ubijanjem taoca mogu očekivati jači udar policije i vojske, te tako teže doći do novca”, objašnjava Palmer. “Znatno je teže raditi kad su u pitanju politički taoci nego kad je riječ o otmici radi novca, kaže Francisco Quinones, voditelj kriznog stožera pri tvrtki Clayton Consultants. Političke otmice problematične su na Filipinima, u Afganistanu, Iraku, Pakistanu i Indiji. No i u slučaju politički otmica motiv je često financijske prirode. Profesionalci smatraju da u ovom biznisu nema više od 30-ak osoba aktivnih u pregovorima oko otkupnine, a koji se ovime bave preko 10 godina. Palamer dodaje da ako ih sve posjednete u jednu sobu primjetit ćete da svi imaju iste karakteristike. Najizrazitija karakteristika je, naglašava, sposobnost iskazivanja sućuti. “Mi doista vjerujemo u ono što radimo”, zaključuje Palmer te dodaje: “Naravno, plaća je dobra.”

Što raditi

Savjeti za izbjegavanje otmica
1. Ne nosite odjeću niti druge stvari s imenom kompanije. Rezervacije i autobusne karte napravite na svoje ime te koristite osobnu kreditnu karticu. Prilikom rezervacije hotela također koristite samo vlastito ime. Carinskim službenicima ne spominjite kompaniju za koju radite.
2. Putujte u ‘casual’, ležernoj odjeći. Ozbiljno poslovno odijelo u nesigurnim je zemljama poziv na otmicu.
3. U imigracijskoj prijavnici napišite da je svrha vašeg posjeta sudjelovanje na lokalnoj konferenciji.
4. Rezervirajte hotelsku sobu između 3. i 10. kata – prvi i drugi su dostupni kriminalcima, dok oni iznad desetog nisu pogodni u slučaju nesreće.
5. Ne uzimajte prvi taksi u redu ili taksi koji se pojavljuje iznenada i pritom nudi vrlo jeftinu vožnju.
6. Izbjegavajte napuštanje hotela i putovanje uvijek istim putevima u isto vrijeme.
7. Izbjegavajte odlazak u nepoznati dio grada ili restoran, posebice ako ste sami.

Potvrda izvrsnosti

Partner koji pokreće razvoj i raste zajedno s hrvatskim gospodarstvom

Intervju

Kabeli su postali strateška osnova energetske i digitalne budućnosti Europe

Hrvatska iskustva

Kompanija pregovara
U slučaju otmice hrvatskih radnika u svijetu Ministarstvo vanjskih poslova pruža konzularnu pomoć, dok kompanija angažira pregovarače sa otmičarima, kaže Mario Dragun, glasnogovornik Ministarstva. Odlukom Vlade sredinom rujna je osnovan stožer od 9 članova sastavljen od ljudi iz ministarstva vanjskih poslova, ministarstva prometa, sindikata pomoraca i udruge brodara čiji je zadatak prikupljanje podataka radi preventive otmica brodova i posada.

Informirani pirati
U slučaju otmice stožer bi se angažirao oko pružanja pomoći uključujući i pregovore sa otmičarima. Od njegovog nastanka nije bilo potrebe za intervencijom. “Dobivamo informacije koje prosljeđujemo našim brodarima”, kažu u sindikatu pomoraca. “No i pirati su iznimno dobro informirani o brodovima i njihovom osiguranju. Možda je i to razlog zašto ne napadaju hrvatske brodove”, kaže u polušali osoba upućena u zbivanja na moru.