Gotovo je teško za shvatiti koliko se svijet mijenja, a koliko sve ostaje isto. Još davne 1937. godine Ronald Coase je u članku “The Nature of the Firm”, časopisa Economica, prvi počeo razmatrati transakcijske troškove koji određuju poslovanje tvrtke. To su kasnije teoretičari nove institucionalne ekonomije podigli na makro-razinu cjelokupnog gospodarstva. Coase uglavnom navodi kako su ekonomisti pogriješili u svojim teoretskim sustavima jer nisu uzeli u obzir su transakcijske troškove, činjenicu koja je presudna ako se želi analizirati utjecaj promjena zakona na alokaciju resursa. North definira transakcijske troškove “kao troškove mjerenja i provođenja dogovora”. U članku Transition Cost Theory of Politic (Teorija transakcijskih troškova politike) objavljenom u The Journal of Theoretical Politics, broj 1 iz 1991. godine, North naglašava da uz dano institucionalno okruženje ljudi traže takvu organizacijsku strukturu koja će omogućiti najmanje ukupne troškove – zbroj proizvodnih i transakcijskih troškova.

Troškovi
Najjednostavnije, transakcijski troškovi su troškovi nužni kod prijenosa vlasničkih (imovinskih) prava s jednog ekonomskog agenta na drugog. Oni uključuju proizvodne troškove, troškove mijenjanja (to jest otkrivanja mogućnosti mijenjanja, potrebnog pregovaranja, nadziranja i provedbe) te troškove očuvanja i zaštite institucionalnog sustava (sudstva, policije, oružanih snaga). Pojedino je gospodarstvo konkurentnije što su manji njegovi ukupni troškovi, pri čemu su transakcijski troškovi manji ako vlada povjerenje u društvu. Međusobno povjerenje u društvu stvara, ali i jača uslijed općeprihvaćenih normi kooperativnosti i društvene umreženosti, odnosno povezanost članova zajednice. Putnam u poznatoj studiji razvoja Italije, navodi da je cjelina tih obilježja – društveni kapital – generator gospodarskog razvoja i političke stabilnosti, pa slijedom toga i konkurentnosti gospodarstva. Pokazatelj institucionalne razvijenosti je i razina povjerenja. Hrvatska znatno zaostaje u pitanju međusobnog povjerenja među cjelokupnim stanovništvom. Prema istraživanju Rimca i Štulhofera od pred nekoliko godina generalizirano povjerenje u Hrvatskoj dvostruko je slabije od EU prosjeka. Nadalje, u pogledu povjerenja u institucije političkog sustava zemlje25 Hrvatska je na razini prosjeka zemalja pristupnica, ali znatno ispod prosjeka za EU. Gotovo presudno pitanje u ponašanju i odluci o (ne)poštivanju zakona i obveza je pitanje pravednosti i važenja društvenih normi, pa je povjerenje u postojeće norme važan pokazatelj društvenog povjerenja.

Što je prema osobnom mišljenju raširenije kršenje normi, manja je vjerojatnost da će osoba sâma imati povjerenje u njih. Povjerenje u norme je najviše u Nizozemskoj, Danskoj i Švedskoj, a u Hrvatskoj je negdje između prosjeka zemalja EU i zemalja pristupnica EU. U ranijem istraživanju Rimac i Štulhofer su utvrdili razmjerno visoku razinu oportunizma pogotovo kod mlađih naraštaja, tako da postoji realna opasnost od dugotrajnog zadržavanja sadašnjeg stanja. Iz navedenog se jasno može zaključiti potreba i važnost dosljednog sprječavanja nezakonitog ponašanja i korupcije – pogotovo ograničavanja prilika i potrebe za njezinim nastankom. Uslaner je razmatrao odnos između korupcije i povjerenja, pri čemu je korupciju definirao kao nezakonito ponašanje političkih i gospodarskih elita, koje mogu manipulirati javnim poslovima kako bi ostvarili privatne koristi. Posve je očito kako je to dvoje povezano: društva u kojima je razina povjerenja veća, imaju manje korupcije. Građani koji imaju povjerenje u druge imaju manju vjerojatnost narušavanja moralnih standarda ili zakonskih odredbi. Postoji očita povezanost između političkog sustava i donošenja odluka i vjerovanja u društvu jer građani koji smatraju da je zakonski sustav pravedan i nepristran, sigurno će imati veće povjerenje u svoju vladu, državu i sugrađane. Nažalost, kako istuče Krastev, zemlje jugoistočne Europe obilježava veliki jaz između javnosti i društvenih elita i poraslo nepovjerenje koje javnost ima prema demokratskim institucijama. Možda je zgodno pogledati pritom malo u iskustva iz prošlost. U knjizi o institucijskom bankarstvu Investment Banking: Institutions, Politics, and Law Morrison i Wilhelm pobliže iznose razvoj povjerenja na sjeveru Europe. U 17. stoljeću Nizozemska je bila neobična u svojoj posvećenosti trgovini, vjerskom pluralizmu i ograničenim ovlastima koje je imala državna vlast. Možda je stoga prirodno što je Amsterdam u to doba u svijetu bio dominantno trgovačko središte. Smješten kao spona na raskrižjima putova međunarodne trgovine, Amsterdam je postao središte razmjene informacija o trgovini, a njegova sposobnosti obrade tih informacija stvorila je znanja i vještine kod lokalnog stanovništva te ekonomiju razmjera koja je omogućila njegovo značenje kao financijskog središta tijekom većeg dijela stoljeća.

Razvitak
Najveći dio trgovačkih podataka koji je prolazio Amsterdamom odnosio se na osobnu korespondencija pojedinih trgovaca. U 17. stoljeću bilo je uobičajeno uključiti u takve pismene korespondencije informacije o valutnim tečajevima i cijenama Ali, važno je napomenuti da informacije koje su kolale u Amsterdamu u 17. stoljeću i koje su potakle njegovo značenje kao trgovačkog središta, uglavnom su se odnosile na tržišne uvjete i cijene te političke vijesti. Neke je informacije bilo teže kvantificirati. Na primjer, čak i ako su ih bili spremni podijeliti, trgovci su možda bili neskloni prenositi spoznaje o kreditnim sposobnostima svojih poslovnih partnera (suradnika), ali su ipak shvatili da je svima od koristi ako su te informacije točne i dostupne. Amsterdamu je pomogao u razvitku važnih institucija za opsežnu širenje trgovačkih podataka i stvaranje povjerenja. Novine su naravno postojale i ranije, ali su u 17. stoljeću redovito tiskane te su pružale široki spektar informacija odabranih iz lokalnih poslovnih aktivnosti. Istodobno, postali su jako popularni trgovački priručnici koji su sadržavali informacije o poslovnim uvjetima na glavnim tržištima. Čak su i Dutch East India Company (“Nizozemska istočno-indijska kompanija” – VOC-a), Amsterdamska gospodarska komora i Exchange Bank (“Banka za razmjenu”) poticale formalno širenje informacija, a na kraju VOC uložio nešto svojih sredstava za dobivanje i analizu takvih informacija. Konačno, postojanje Amsterdamske burze, osnovane 1530. godine, omogućilo je uspješno širenje informacija i stvaranje povjerenja na tržišnu. Očito, kao i izgradnja društva ili demokracije, stvaranje povjerenja u društvu je dugotrajan proces koji zahtjeva voljnost i upornost svih sudionika, ali se itekako isplati odgovarajuća pozornost na njegovom razvoju.

* Autor je viši suradnik na Institutu za javne financije i član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika

Kopiranje

Prilagoditi, a ne preslikati
Više je istraživanja ukazalo na slabe institucije i osjetno nižu razinu društvenog kapitala u gotovo svim tranzicijskim zemljama. Ove zemlje često nekritično preslikavaju pojedine modele uspješnih zapadnih formalnih tržišnih institucija (zakona, regulativnih normi) u drugačiji tranzicijski socioekonomski sustav što ne samo da ne donosi željeni uspjeh, nego dovodi do znatne tranzicijske anomije uslijed mrvljenja temeljnih neformalnih institucija. U 17. stoljeću Nizozemska je bila neobična u svojoj posvećenosti trgovini, vjerskom pluralizmu i ograničenim ovlastima koje je imala državna vlast. Možda je stoga prirodno što je Amsterdam u to doba u svijetu bio dominantno trgovačko središte.

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske