Obavještajci rade po udžbenicima, a u udžbenicima ne piše uvijek ono što treba. Osam godina nakon početka zapadnjačke intervencije protiv talibana u Afganistanu, genijalci iz tajnih službi prikupili su gomilu podataka o pobunjenicima, no nisu ih povezali u smislenu cjelinu, jer su zapostavili proučavanje lokalne kulture i stanovništva.

To je sukus izvještaja o ulozi američkih obavještavaca u Afganistanu, koji je sastavio jedan od obavještajnih čelnika, general-bojnik Michael Flynn. “Nakon osam godina ratovanja u Afganistanu, američka je obavještajna zajednica marginalno relevantna za ukupnu strategiju”, piše Flynn. “Usredotočen na skupljanje podataka i analizu pobunjeničkih grupa, golemi je obavještajni aparat nesposoban odgovoriti na temeljna pitanja o okruženju u kojemu djeluju SAD i saveznici te o ljudima koje nastoje preobratiti.” Tajne službe pribavljaju podatke iz povjerljivih izvora kao što su doušnici, uhvaćeni signali, sateliti, opaženi pokreti trupa. No, zanemaruje množinu podataka koji nisu povjerljivi kao što su ankete, izvještaji patrola i gospodarske statistike, koji bi pomogli saveznicima da povežu i bolje razumiju obavještajne podatke. Po Flynnu, ovi nezaštićeni podaci ne daju doduše uvida u kretanje pobunjenika, već u načine pridobivanja narodne potpore i marginaliziranja talibana. Najkraće rečeno, zapadna koalicija znade mnogo o neprijateljima, ali malo o terenu na kojemu djeluje i o narodu među kojim se kreće. U nedavnom projektu koji je naručila Bijela kuća, analitičari nisu uspjeli sklepati dovoljno informacija da uobliče temeljne procjene o glavnim afganistanskim područjima. Stoga se, primjećuje Flynn, donositelji odluka više oslanjaju na novine nego na vojne obavještajce. Što general-major sugerira? “Špijuni bi trebali više djelovati poput novinara.” Izvještaj predlaže stvaranje lutajućih ekipa analitičara koji bi se u stilu reportera kretali između elemenata na terenu, posjećivali skupljače informacija i prenosili informacije u regionalne komandne centre. Ti bi specijalni analitičari skupljali podatke iz raznih izvora uključujući organizacije za ljudska prava, humanitarne organizacije, centre za civilnu zaštitu, građevinske tvrtke, dužnosnike Ujedinjenih Naroda i afganske časnike za vezu.

Državni program

Humanitarci kao špijuni
Nevolje bi mogle zadesiti i humanitarne radnike od kojih bi analitičari trebali prikupljati činjenice do kojih dolaze u neposrednom doticaju s narodom kojemu pomažu. Ostvari li se takva suradnja, Al-Kaida bi mogla izvoditisamoubilačke akcije u sjedištima nevladinih organizacija.

Glava na ramenu
Humanitarci neskloni su dijeliti bilo kakve podatke s vladinim predstavnicima, jer bi u trenutku kad njihova neutralnost dođe u pitanje izgubili “zaštitni omotač” koji im omogućuje da iz krizne zone izađu (uglavnom) s glavom na ramenu.