U poslovnome, ali i ukupnom društvu 2009., posebice nakon zamjene premijera Vlade, razvila se diskusija, popraćena i organizirana u medijima, a koja se odnosi na modele izlaska iz krize.

Siguran sam da se ovdje mogu iščitati bitne dileme koje potresaju hrvatsko društvo i gospodarstvo: je li svjetska kriza ujedno kriza gospodarstva ili kriza zapadne demokracije, posebice morala, je li kriza u Hrvatsku uvezena, je li dovoljno stimulirati probleme u društvu ili postoje vjerodostojni modeli izlaska iz strukturne krize, što je uzrok krize u svijetu, a što u Hrvatskoj i kakva je korelacija između njih, tko treba biti predvodnik u rješavanju uzroka krize i koja je uloga pojedinih segmenata društva u tim naporima, jesmo li uopće u strukturnoj krizi ili je ovo tek konjunkturna oscijalcija s malo većim amplitudama nego inače, koliko će kriza trajati i smijemo li se nadati početku oporavka 2010. godine? Na sva ova pitanja postoje odgovori, a eminentni poduzetnici, makroekonomisti i političke opcije ponudili su rješenja. Traži se velik zaokret prema novim modelima organizacije društva kao prioritet broj jedan. Teret, odgovornost i prioriteti nažalost se ne mogu uskladiti (za sada) po pojedinim segmentima društva, pa se rad, kapital i političke opcije postepeno udaljuju od zajedničke agende rješavanja uzroka i posljedica krize. Dobro je da jača svijest da se usporedba o kvaliteti makroekonomskih i poduzetničkih rezultata ne može promatrati u usporedbi sa posljednje dvije-tri godine koje su bile “prenapuhane” u mnogim bilancama i proračunima, nego je potrebno usporediti 2008. s prosjekom zadnjega desetljeća te sa 1998. i 1988. godinom kako bismo kvalitetno sagledali našu srednjoročnu perspektivu. Dobro je pozivati na konsenzus suprotstavljenih interesnih skupina i segmenata društva iako znamo da je konsenzus većinom nemoguć, ali svaki pomak prema njemu, kroz dijaloga, puno znači. Dobro je shvatiti i informirati građane da je kriza žestoko “bjesnila” i bjesni u državama i zajednicama koje su kod nas do sada bile percipirane kao “nepogrešive” ili barem na višoj razini razvoja!

Kada biramo modele izrade planova za 2010., moj prijedlog je da uvijek uzimamo u obzir pored scenarija “best case” i one malo crnije varijante. Rast nije prioritet broj jedan, već su to financiranje i prodaja. Ima li naša tvrtka snage i znanja naći izvore financiranja i modele efikasnije naplate u odnosu na prošlo razdoblje? Tko se sve treba baviti naplatom potraživanja i koja je tu uloga odjela za razvoj, a koja uloga marketinga? Bilo bi lijepo da kriza ne potraje duže od zadnjega tromjesečja 2010., ali zašto smo sigurni u to? Jer to predviđaju analitičari koji većinom uopće nisu predvidjeli krizu? Ako pri izradi strategije i plana u 2010. kao prioritet postavimo izradu scenarija “worst case”, znači daljnji pad tržišta i likvidnosti, fokusirat ćemo se na preživljavanje i operativni rad na terenu. U mojoj kompaniji to će biti prioritet broj 1. Zašto? Zato što ne znam dovoljno dobro objasniti sve dimenzije krize i zato što sam nakon zadnjeg tromjesečja 2007. postao još više nepovjerljiv prema drukčijim analizama. Naravno, da će se pojačati katarza poduzetništva, kod nas i u svijetu. Radikalno se mijenjaju pogledi na korporativno upravljanje, sudjelovanje u radu nadzornih odbora i ulozi banaka u društvu. Nakon što veći broj kompanija doživi slom, preživjet će one koje su znale izbalansirati omjer vlastitoga financiranja i držati se osnovnoga biznisa. Uloga politike će se pojačati u 2010. iako mnogi zazivaju drukčiji scenarij. Međutim, u “manjoj bari” krokodil izgleda veći. A neoliberalna i neomonetarna škola doživjele su 2008. težak poraz, kod nas i u svijetu. Što nam ostaje na kraju. Uživati u kaosu, žaliti se ili raditi ono što volimo!

Drago Munjiza, predsjednik Uprave Gastro grupe