Ono upečatljivo vezano za film apokalipse “2012.” nisu njegovi zapanjujući specijalni efekti, prikazi pogibije više od šest milijardi ljudi, nastup američkog predsjednika koji objavljuje da je “životu koji poznajemo došao kraj” ili otkazivanje londonskih Olimpijskih igara zbog “manjega tehničkog problema – kraja svijeta”.

Glavna značajka filma je konstanta njegove tematike u posljednje vrijeme. Filmsko tržište je krcato proizvodima koji govore o uništenju čovječanstva. Nedavnu premijeru uradaka “Dobrodošli u zemlju zombija” i “Terminator – Spasenje” uskoro će slijediti “Cesta” s Viggom Mortensenom, “Elijeva knjiga” s Denzelom Washingtonom i “Legija” s Dennisom Quaidom. Pogađate, i ti se filmovi bave krajem civilizacije, na ovaj ili onaj način. Čak i dokumentarci i dječji filmovi obrađuju temu budućnosti u kojoj je ljudski rod iščezao ili pred iščeznućem. Televizijske serije, računalne igrice, knjige i internetski portali, svi nastoje unovčiti na ljudskom strahu (ili strasti) od vlastitog nestanka. Jedan od glumaca iz “2012.”, Chiwetel Ejiofor, prepoznaje da je apokaliptička tema danas duboko ukorijenjena u ljudskoj kolektivnoj svijesti. “Krhkost planeta, globalno zatopljavanje, sveprisutnost nuklearnog naoružanja, financijski slom, sve je to dio naše svijesti. Film poput ‘2012.’ omogućuje nam da raspravljamo o tim pojavama.” Radnja filma i nije jako originalna. Zemljina se jezgra pretjerano zagrijava i izaziva pucanje i topljenje kore te divovske poplavne valove. Jasno je da se neće baš to dogoditi i da planet neće biti razoren zbog pokvarenog “centralnog grijanja” u Zemljinoj utrobi. Filmski uzrok kraja svijeta moglo je biti bilo što drugo. Poenta je da autori više ne prikazuju svijet kako se spašava od pogibelji, već kako stradava. Filmovi katastrofe devedesetih poput “Terminatora 2”, “Dubokog udara”, “Armagedona” i “Dana nezavisnosti” prikazivali su pobjedu čovjeka nad apokalipsom, uz ograničena razaranja. Čak ni u “Danu poslije sutra” klimatski preokret nije doveden do krajnje konsekvencije jer se u tropskim predjelima planeta život nastavlja iako u malo skučenim uvjetima (milijuni Amerikanaca žive u Meksiku kao izbjeglice!).

Solarna baklja, rat ili virus?
Najbliži znanstvenom razmišljanju su sljedeći apokaliptični scenariji: smrtonosni mutirani virus poput onog španjolske gripe otprije 90 godina, ali još ubitačniji zbog bolje prometne povezanosti planeta; udar asteroida promjera od jednog km ili više te Sunčeva baklja koja bi uništila svjetsku električnu mrežu. Čak je i Američka akademija znanosti još prije godinu dana objavila opsežan izvještaj o mogućoj Sunčevoj baklji koja bi krajem 2012. ili početkom 2013. spržila postrojenja za proizvodnju struje i lišila globus električne energije na tri godine (prisjetimo se samo panike koja je posljednjih dana nastala u Dubrovniku kad je grad ostao bez struje na 24 sata). Ostanak bez struje doista bi bio kraj svijeta jer bi prestao funkcionirati svaki aspekt civilizacije kojeg se možemo sjetiti, od telekomunikacija preko prometa i opskrbe do bankarstva, policije i vojske. Možda bi jedino izolirana plemena koja žive bez civilizacijskih tekovina ostala nedirnuta tom katastrofom. Predviđanja o velikoj Sunčevoj baklji koju bi naša zvijezda mogla odaslati za tri godine temelje se na Sunčevu ciklusu od 11 godina, u kojem razdoblju Sunčeva aktivnost oscilira od maksimuma do minimuma i natrag. Ukupna prosječna energija koju Sunce emitira uvijek je podjednaka pa što je Sunčeva aktivnost na svom minimumu slabija, to je, u pravilu, i njezin maksimum jači. A sada je Sunce izrazito mirno i odatle strahovi da će za nekoliko godina podivljati. I prethodni su udari Sunčevih baklji, goleme količine uzavrele zvjezdane materije, izazivali smetnje na električnim i telekomunikacijskim postrojenjima, no dio znanstvenika tvrdi da će iduća baklja biti najveća otkako je čovjek izumio tehnologiju. No izgledi da bi baklja cijeloga Sunčeva sustava naciljala baš Zemlju izuzetno su mali. Zamislimo da se na Suncu nalazi divovski top koji povremeno i nasumično ispaljuje granate. I sad zamislite da ta granata od svih zamislivih smjerova ne ide nikamo drugamo nego baš prema sićušnoj meti kao što je Zemlja! Slično je i s asteroidima: neosporno je da postoji teoretska mogućnost da će nas pogoditi osobito velika stijena koja bi padom u ocean izazvala strahovite cunamije ili udarom u tlo podigla prašinu koja bi zastrla nebo na više godina, no naš je planet u svemirskim razmjerima toliko mali da nas lutajući otpaci jako rijetko zahvaćaju. U svjetlu tih podataka nuklearni rat i epidemija čine se najvjerojatnijim uzrocima propasti.

Impresivna zarada

Svijet koji poznajemo nestaje
Tema apokalipse u umjetnosti se pojavljuje i jača u vrijeme velikih društvenih ili gospodarskih kriza. Kad uvriježeni način života dođe u pitanje, zamisao o apokalipsi postaje sredstvo tumačenja globalnih promjena. Ovu zakonitost potvrđuju prethodni valovi katastrofičnih filmova. U pedesetima klima straha izazvanog hladnim ratom proizvela je “Rat svjetova”, “Sudar svjetova” i “Na obali”, koji portretira izumiranje ljudskog roda od radijacije nakon nuklearnog rata. I dalje nadahnut prijetnjom globalnog rata krajem šezdesetih pojavio se vrlo originalan “Planet majmuna”, u kojemu su posljedice apokalipse prikazane prije nego što gledatelj, u završnoj sceni, shvati da se radnja događa na Zemlji nakon nuklearne kataklizme. Novi val filmova kraja svijeta objašnjiv je strahom od uništenja okoliša, financijskoga kolapsa i posljedica globalizacije. Sociolog Pietro Sartoris smatra da moderna zapadnjačka opsjednutost apokalipsom izvire iz dubokog osjećaja krivnje da živimo iznad mogućnosti, trošenjem planetarnih resursa i od virtualnog novca stvorenog financijskim inženjeringom zaduživanja bez pokrića.