Globalni ekonomski oporavak evidentan je diljem svijeta. No rizik još jedne recesije ipak ostaje. Posljednjih su tjedana Sjedinjene Države, eurozona i Japan objavili kako su njihove ekonomije u trećem tromjesečju ponovno zabilježile rast.

Neke o trgovini ovisne ekonomije ostvarile su rekorde nakon oporavka. Singapur je u proteklih šest mjeseci ostvario najbrži rast nacionalnog dohotka od tromjesečnih rekorda iz 1975. godine. No kako je stvaran oporavak, tako su stvarni i ožiljci globalne recesije, od globalnog “outputa” koji je sporiji nego što se prije krize predviđalo preko znatno oslabljenih javnih financija, dugoročne nezaposlenosti i rastuće nejednakosti do trajno izmijenjene globalne ekonomske moći, posljedice posljednje financijske krize i recesije srodni posljedicama rata. Nezaposlenost u Španjolskoj, koja je blizu petine radne snage i s velikim proračunskim deficitom, samo je jedno nasljeđe kulture rasta lakog davanja kredita kojega je slijedio prošlogodišnji kolaps. U Kaliforniji su mnoge kuće u predgrađima ostale prazne jer su ih obitelji zbog nemogućnosti plaćanja kredita morale napustiti. Nezaposlenost u toj državi, inače najnaseljenijoj u Americi, iznosi 12 posto, a državni je proračun u krizi. Uglavnom, opći konsenzus, barem za razvijeni svijet, jest da će ožiljci na globalnoj ekonomiji biti duboki i dugotrajni. U svom nedavnom izvještaju “World Economic Outlook” Međunarodni monetarni fond je proučio 88 bankarskih kriza između 1970. i 2002. godine i otkrio da, u prosjeku, nakon što se recesija uvuče u ljudske misli, zemlje ne povrate izgubljeno tlo u cijelosti. U svojoj bazi podataka MMF je otkrio da je sedam godina nakon krize “ouput” pao za deset posto u usporedbi s putanjom prije krize. Ekonomski rast uglavnom se vratio na stope prije krize, no gubitak “ouputa” čini se trajan. MMF je otkrio da bi tri odvojena i jednako velika faktora mogla spriječiti povratak ekonomija na razine prije krize. Prvo, stopa nazaposlenosti je uporno niska jer je rast prije krize odvukao radnike u druge dijelove ekonomije, poput građevinskog sektora u SAD-u, koji više ne trebaju toliki broj radnika. Preraspodjela radnika diljem sektora treba vremena, a ako rast nezaposlenosti potraje, bivši zaposlenici će izgubiti vještine, kontakte i vezu s poslom. Ti su gubici trajni. Drugo, kapitalne dionice trebaju potisak jer su neke tvornice i oprema prerano odbačeni u staro željezo, dok se druge kompanije bore s investicijama u održive projekte jer su banke ograničile kreditiranje kako bi poduprijele svoje financije. Treće, radnici i tvrtke manje će proizvoditi nego prije, moguće zbog toga što inovativne kompanije ne mogu doći do kapitala. Kako kaže MMF, produktivnost bi također mogla patiti od nedostatka inovacija jer se potrošnja na istraživanje i razvoj u lošim vremenima reže.