U Iranu posluje 41 multinacionalna kompanija, a kada bi se uveo embargo protiv te zemlje zbog njezina nuklearnoga plana, i kompanijama drugih zemalja bili bi blokirani mnogi poslovi. Između ostalih u Iranu su prisutni Gazprom, Sinopec i talijanski ENI, koje brine eventualni embargo. Međutim, velika je nepoznanica na što će se odnositi novi krug sankcija – hoće li se zabraniti izvoz iranske nafte, ili će zaustaviti prodaju tehnologije Iranu. “Vremena je sve manje”, izjavio je ruski predsjednik Dimitri Medvjedev, a glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon u razgovoru za Corriere della Sera uputio je poziv Irancima: “Surađujte ili će biti prekasno!” Iran ne surađuje s međunarodnom agencijom za nuklearnu energiju (IAEA) i ne odgovara na nacrt sporazuma o nadzoru nad nuklearnim razvitkom koji je pripremio međunarodni pregovarač Mohammed El Baradei. Nakon šest godina pregovora i četiri rezolucije UN-a čini se kako je uvođenje embarga Iranu vrlo blizu, a to nameće i stvaranje računice ekonomskih posljedica. Još nije u opasnosti trgovinska razmjena Kine i Europe s Iranom, posebno koja se odnosi na mala i srednja poduzeća.

Glad za tehnologijom
Embargo bi zahvatio ulaganja u infrastrukture i u petrokemijsku granu. U kratkom roku bi to značio iznos od 30 do 40 milijardi dolara, a na duži rok trajanja embarga još nitko nije izračunao koliko bi se smanjio pritok nove tehnologije prema Iranu i u kojem iznosu. Istodobno Iran želi uložiti između 10 i 20 milijardi eura ulaganja u novu tehnologiju. Četiri europske kompanije su najveći opskrbljivači novom tehnologijom Irana, a zauzvrat koriste iransku naftu. To su Total, Statoil, Royal Dutch Shell i ENI, a za njih bi embargo vjerojatno značio i prekid daljnjeg istraživanja nalazišta nafte i plina u Iranu. Zanimljivo je što tvrdoglavo ustrajanje Irana na programu obogaćivanja urana još nije navelo multinacionalne kompanije da svoje planove s Iranom stave u ladice. Pozitivnim stavom prema Iranu prednjače Gazprom i Sinopec, a slijede Repsol i Sasol.Nevladina organizacija Israel project obznanila je kako čak 41 multinacionalna kompanija radi u Iranu. Po sedam ih je iz Kine i Rusije, a iz Francuske ih je četiri. Postoje i kompanije električne energije, strojarske industrije itd. koje djeluju u Iranu, ali glavni poslovi su vezani uz naftu, uključujući čak i banke i osiguravajuća društava.

Suzdržanost Europe
Razumljivo je što Kina i Rusija imaju najpopustljiviji odnos prema Teheranu jer imaju i najviše ekonomskog interesa s Iranom. Dosta suzdržana je i Europa. Talijanska tvrtka ENI sudjeluje s iranskim partnerima u istraživanju i iskorištavanju nalazišta u Zaljevu (South Pars 4&5). ENI je u ta istraživanja uložio tri milijarde dolara i do sada je već vratio 50 posto uloga s izvučenom naftom iz podmorja. Cilj ENI-ja je pokriće cijelog uloga i određene zarade za dvije i pol godine. Iranski naftni potencijal je golem. Prema najavama 2003. godine vlada u Teheranu namjerava dostignuti proizvodnju od 6 do 7 milijuna barela nafte na dan. Danas proizvodi oko 4,2 milijuna barela. Proizvodnja plina iznosi 110-120 milijardi prostornih metara godišnje, ali troši toliko plina da ga uvozi iz Turkmenistana, i to je iznenađenje, posebno ako se znade da je Iran na drugome mjestu u svijetu po rezervama plina. Dakle, eventualni embargo protiv Irana ne bi naštetio samo toj zemlji, već i velikim multinacionalnim kompanijama.

Hrvatski poslovi

Duhan i nafta
Od hrvatskih tvrtki u Iranu su, prema podacima HGK, s vlastitim uredima prisutni jedino rovinjski TDR i zagrebačka Ina. Robna razmjena s Iranom, koja je lani iznosila 11,4 milijuna USD, obuhvaća i tvrtke iz farmaceutskog, prehrambenog i građevinskog sektora koje su na tom tržištu povremeno prisutne preko zastupnika. Hrvatska je lani ostvarila deficit trgovinske bilance s Iranom u iznosu od 4,5 milijuna dolara, dok je za prvih devet ovogodišnjih mjeseci deficit 763.000 dolara.
(D. Bičak)