Davne 1974. godine američki državni tajnik Henry Kissinger obećao je za govornicom prve svjetske konferencije o hrani koja se održavala u Rimu da kroz deset godina niti jedno dijete na svijetu neće leći u krevet gladno.

Trideset pet godina kasnije, u tjednu u kojem se u istom europskom gradu održavao UN-ov summit o hrani, statistike kažu da milijarda ljudi na Zemlji gladuje. Još je gore što se njihov broj rapidno povećava. Niti vlade najbogatijih zemalja niti humanitarne organizacije ne uspjevaju riješiti problem gladi, a budućnost ne donosi lijepe vijesti. Procjenjuje se da će se svjetska populacija do 2050. godine narasti na devet milijardi, što znači da će se poljoprivredna proizvodnja morati povećati za 70 posto, a proizvodnja i prerada mesa udvostručiti. Premda se to može tumačiti kao dobra vijest, zbog sve većeg rasta srednjeg staleža u zemljama trećeg svijeta, to će ujedno značiti i prenamjenu šumskog i močvarnog područja u poljoprivredno, te navodnjavanje u zemljama gdje je potrošnja vode već sada na maksimalnim razinama. Nadalje, u jeku borbe s klimatskim promjenama očekivanje da ćemo naći načina da sve prehranimo vrlo je naivno. Niski udarac borbi protiv gladi bilo je povećanje cijene hrane na početku financijske krize, 2007. godine, a nokaut tek slijedi. Prema najavama brojnih analitičara teško ćemo izbjeći novi porast cijena hrane, unatoč recesiji, ali i rekordnoj žetvi. Jedina slamka spasa su prehrambene strategije, a one uključuju povećanje njihove poljodjelne produktivnosti te razvoj tržišta. Države su uspjele u jednom – povećanje investicija u prošloj je godini iznad svih očekivanja. No, tržište i dalje stagnira, a obilježava ga nepovjerenje prema poljoprivrednicima i nedostatak sluha za njihove probleme. Ne obuzdaju li se, vlade bi vrlo lako mogle potkopati poslovne mogućnosti novih investitora. Naime, 25 godina zaredom investiranje u poljoprivredu pada. Razvijene su zemlje u 2005. u poljoprivredu uložile tek pet posto svojih prihoda, a zabilježen je i pad financijske pomoći za obnovu poljoprivredne proizvodnje u zemljama trećeg svijeta. Sreća u nesreći bio je veliki rast cijena hrane u 2007. godini, koji je otvorio oči brojnih država koje su odlučile stati na kraj zanemarivanju proizvodnje hrane. Od tada su Svjetska banka i brojne druge bogate zemlje udvostručile sredstva koja ulažu u razvoj poljoprivrede u siromašnim državama, a sve je prihvaćenije razmišljanje kako je potpomaganje poljoprivrede najvažniji segment ekonomske politike svake države. Sada znamo da se za 2050. trebamo bolje pripremiti, jer ako mislimo prehraniti devet milijardi ljudi, onda moramo restrukturirati tržište, učiniti ga što efikasnijim, jednako kao i proizvodnju, te nastaviti s investicijama. Sve ostalo bila bi prava katastrofa.