Dodjela Olimpijskih igara Riju de Janeiru plod je diplomatske vještine i gospodarskog sluha brazilskog predsjednika Luiza Inacija Lule da Silve

Idućih će godina Brazil prirediti dvije najveće sportsko-poslovne manifestacije na svijetu, Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. i Olimpijske igre 2016. Međunarodni je olimpijski komitet (MOK) Igre dodijelio Brazilu nakon kampanje u kojoj su svi sudionici, od predsjednika naniže, uporno ponavljali: “Sad je red na Brazil.” “Brazilu treba ova Olimpijada, ovaj narod zaslužuje tu priliku”, rekao je povodom odluke MOK-a predsjednik koji je nastupio u prezentaciji kandidature svoje zemlje u Kopenhagenu i koji u sedmoj godini mandata uživa potporu od 80 posto. “Uvijek sam vjerovao da nam nešto nedostaje. Zbog toga što smo bili kolonija, imali smo kompleks male, nevažne nacije. No, sad naša zemlja, sa 190 milijuna stanovnika i desetim gospodarstvom svijeta osvaja mjesto koje joj pripada”, primijetio je prošlog, slavljeničkog tjedna ovaj sportski fanatik i navijač Corinthiansa iz Sao Paula.

Daleko od tvrdolinijaša
Bivši tvornički radnik s pet razreda osnovne škole imao je dugu političku karijeru kao vođa ljevice prije no što je 2002. uvjerljivo slavio na predsjedničkim izborima.Iako su neki strepili kako će vladati on i njegova Radnička stranka, Lula je izbjegao populistička zastranjivanja kakvi upravljaju drugim regionalnim ljevičarskim vođama poput Moralesa u Boliviji i Chaveza u Venezueli. Ključ brazilskog rasta nalazi se u sretnom spletu globalnih gospodarskih trendova kao što su porast potražnje za robom poput soje i etanola baziranom na šećeru te otkriću velikih naftnih rezervi, ali i u spretnom Da Silvinom moderiranju. Lula je hranio brazilski rast u centrističkom stilu, poštujući financijska tržišta te ciljanim socijalnim programima, koja su milijune izdigle iz bijede i suzile jaz između bogatih i siromašnih. Luiz Inacio da Silva, zvani Lula (što je izvedenica od krsnog imena) rođen je 27. listopada 1945. u Garanhunsu, gradiću u saveznoj državi Pernambuco kao sedmo od osmero djece. Oba su mu roditelja bili zemljoradnici, no par mjeseci nakon Lulinog rođenja otac mu se preselio južno, u državu Sao Paulo, gdje je našao posao u tvornici.Sedam godina kasnije majka je s djecom pošla muževim stopama, samo da bi otkrila da je ovaj zasnovao novu obitelj. Da bi pomogao svojima da izađu na kraj, Lula je na ulici čistio cipele i prodavao kikiriki i bombone. Kad je završio peti razred osnovne, počeo je raditi u tvornici vijaka, u kojoj je ostao četiri godine, usput pohađajući stručnu školu za tokara. Prešavši u tvornicu lima, izgubio je vršak malog prsta lijeve ruke u nezgodi na radu.U ranim dvadesetim prvi se puta oženio, no žena mu je umrla pri porodu zbog nedostatne liječničke njege. Sa 22 se godine prvi puta uključio u sindikalnu djelatnost na nagovor brata, koji je bio član Komunističke partije. Bilo je to vrijeme vojne diktature, čiji su predstavnici Lulinog brata uhitili i mučili.

Tokar pomeo konkurenciju
No, Lula je dugo uspješno manevrirao, učvršćujući ugled kod radništva, ali i izbjegavajući sukobe sa zakonom. Do 1980. vodio je niz uspjelih, militantnih štrajkova, stekavši slavu diljem Brazila. I on je nakon jednog štrajka te godine uhićen i isprva proglašen krivim zbog kršenja zakona o javnoj sigurnosti, no prizivni je sud osudu poništio. Ojačan pravnom pobjedom, okupio je nekoliko radničkih vođa i utemeljio Radničku stranku, no ne onako dogmatski krutu poput ljevičarskih partija drugdje u Latinskoj Americi.Stranka je prvi puta izašla na izbore 1982., kandidirajući Lulu za guvernera Sao Paula pod sloganom “Radnici glasaju za radnike”. Poražen je, no ostao je vjeran svojim korijenima. Pitan je li komunist, odgovarao bi, “ne, ja sam tokar”. Od kraja vojne diktature 1985., četiri se puta natjecao za predsjednika republike i svaki je puta osvajao sve veći udio biračkog tijela, iako su ga analitičari otpisivali kao političara koji se nikad neće domoći predsjedničke dužnosti. Napokon, u listopadu 2002. ostvario je najuvjerljiviju pobjedu u povijesti izbora.Njegova je vlada isprva obnovila sve sporazume s Međunarodnim monetarnim fondom, ostvarivši zadovoljavajući proračunski višak u prve dvije godine i premašivši cilj u trećoj. Krajem 2005., dvije godine prije plana, Brazil je MMF-u otplatio sve dugove. Iduće je godine uvjerljivom pobjedom u drugom krugu zaradio novi mandat, u kojemu je uvećao utjecaj izvan granica Brazila. Poduzeo je nekoliko zapaženih inicijativa o zaštiti gospodarstva i jačanju brazilskih oružanih snaga, no naglasak je ostao na gospodarstvu.

Početkom drugog mandata objavio je Program ubrzanja razvoja (Programa de Aceleracao do Crescimento) vrijedan 250 milijardi dolara, usmjeren na izgradnju i popravak cestovne i željezničke infrastrukture, modernizaciju proizvodnje energije i pojednostavljenje poreznog sustava. Iako isprva kritičan prema privatizacijskoj politici, formirao je sedam javno-privatnih partnerstava za savezne željezničke linije. Već otprije najveća latinoamerička ekonomija do 2007. je dosegla stopu rasta od 3,5 posto, značajno višu no u devedesetima. Nezaposlenost i zaduženost su pale, a inflacija je svedena na trećinu one koja je vladala u eri prije Lule. Istovremeno, od krupnog se dužnika Brazil početkom 2008. prvi puta prometnuo u vjerovnika, a banke su zabilježile rekordne dobitke. Zloglasan brazilski jaz između bogatih i siromašnih opao je više no u ijednoj drugoj južnoameričkoj državi, uz veći porast dohotka u najnižem platnom razredu i skromniji porast u najvišem. Ujedno su brazilski izdaci na socijalne programe veći no kod drugih latino-zemalja, čak četiri puta veći u odnosu na BDP u usporedbi s, primjerice, meksičkim. Od 2007. oko 11 milijuna najsiromašnijih obitelji prima pomoć od oko 50 dolara mjesečno. Kad mu krajem 2010. istekne mandat, Lula kaže da će se zaputiti u Sao Bernadro do Campo, industrijski grad kraj Sao Paula u kojemu je počeo političku karijeru, a kao svog će nasljednika podržati šefa svog kabineta, Dilmu Rousseffa.

Korupcija

Birači mu oprostili ‘slučaj Kongres’
U trećoj je godini mandata Lula bio zahvaćen korupcijskim skandalom vezanim za nezakonito financiranje njegove kampanje i plaćanje mita članovima Kongresa od po desetak tisuća dolara mjesečno u zamjenu za glasove. Obranio se tvrdnjom da su kapitalisti montirali aferu samo da ga spriječe u pomaganju siromašnima. Jezgro lojalnih birača mu je povjerovalo i 2006. ga nagradilo drugim mandatom.

Navijačka strast

Kad povijest postane pametna

Šibenik napravio iskorak: Tvrđave postaju “pametni” ekosustavi

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

Suze zbog Corinthiansa
Lula je gorljivi navijač nogometnog kluba Corinthians, s 20 milijuna sljedbenika drugog najpopularnijeg u Brazilu. No, nije pao u iskušenje da mu političkim pritiscima pomogne 2007. kad se našao pred ispadanjem u drugu ligu. Stoički je otrpio to poniženje i radovao se godinu kasnije, kad su se njegovi ljubimci vratili u najviši rang. I to je bio dokaz brazilske demokracije: bi li u Hrvatskoj tako velika sportska institucija smjela ispasti?