Pogled na cijene dionica i prognoze kratkotrajnog rasta ohrabruju. Proizvodnja je, naime, prestala padati u svim velikim svjetskim gospodarstvima. Prema posljednjim prognozama, MMF očekuje rast svjetskog BDP-a od 3,1 posto u 2010., odnosno za 1,2-postotna boda više od projiciranih u travnju. Svjetska tržišta dionica zabilježila su rast od 64 posto od početka krize. Korporativne financije koje su donedavno bile zamrznute brzo se oporavljaju, a analitičari ponovno moraju opravdavati svoj pesimizam.

Međutim, uvid u situaciju ipak nalaže oprez. Unatoč dobrodošlom povratku u rast svjetsko je gospodarstvo daleko od povratka u “normalnu” aktivnost. Nezaposlenost i dalje raste, a velik dio proizvodnih kapaciteta i dalje je neiskorišten. Mnoga izvorišta današnjeg rasta privremena su i neizvjesna. Ponovna popunjavanja zaliha neće povećati proizvodnju tvrtki na duge staze. Rast potrošnje u svijetu potaknut je državnom potrošnjom. Veliki fiskalni i monetarni poticaji ublažavaju štetu za budžete kućanstava i banaka, no temeljni problemi ostaju. U SAD-u i drugim svjetskim gospodarstvima zaduženja kućanstava zabrinjavajuće su visoka, a banke moraju povećati kapital. Po tome se može zaključiti da će osobna potrošnja biti niža, a troškovi kapitala viši nego što su bili prije krize. Svjetsko gospodarstvo moglo bi rasti u nekoliko tromjesečnih razdoblja, no neće se vratiti natrag u stanje u kojem je moglo biti da nije izbila kriza. Takva realizacija trebala bi donijeti optimizam financijskim tržištima. No prospekt “novoga normalnog” (fraze koju je popularizirao Mohamed El-Erian, šef investicijske tvrtke Pimco) i dalje obuhvaća barem dvije mogućnosti. Prva je da se svjetsko gospodarstvo otprilike vraća na stopu rasta prije krize. Druga, daleko deprimirajuća, mogućnost je da rast ostaje na trajno nižoj stopi, uz manja ulaganja, nižu zaposlenost i slabiji rast proizvodnje. Razlika između tih ishoda velika je, kao što i pokazuje naš posebni izvještaj o stanju svjetskoga gospodarstva. Trajna šteta na potencijal rasta gospodarstva bila bi manja dobit i umanjena očekivanjima za budućnost. To u prvom redu tvorci politika moraju izbjeći. Stoga bi morali izvesti nekoliko manevara: povećati potražnju a da ne upropaste javne financije, smanjiti nezaposlenost a da ne zabrane prelazak radnika iz starih u nove industrije te iznad svega poticati inovacije i trgovinu kao glavne pokretače rasta. Poticanje potražnje najhitniji je zadatak. Globalna potrošnja ponovno mora biti uravnotežena: dok zaduženi američki potrošači moraju smanjiti potrošnju, štedljive bi države trebale trošiti više, a štedjeti manje. Njemačka i Japan, primjerice, trebaju strukturalne reforme za povećanje potrošnje, u prvom redu u sektoru usluga.