Uvođenje poreza na imovinu kroz oporezivanje nekretnina kapitalna je intervencija u porezni sustav koja bi zahtijevala mnogo administrativnih napora s neizvjesnim prihodnim rezultatom. Jedan je to od zaključak iz najnovije analize Instituta za javne financije (IJF) pod nazivnom “Što sve treba znati o oporezivanju nekretnina”.

Autorica analize Marina Kesner-Škreb naglašava da u usporedbi sa 19 promatranih zemalja EU Hrvatska od poreza na nekretnine ubire malo. Tako su 2006. samo ti porezi činili 0,13 posto ukupnih poreznih prihoda, što je svrstava na začelje. U Hrvatskoj se u razdoblju između 2003. i 2007. u gradske i općinske proračune prosječno godišnje od poreza vezanih za nekretnine slilo oko 100 milijuna kuna ili tek 0,12 posto ukupnih poreznih prihoda. Analiza upozorava koliko bi velik zaokret u poreznoj politici bilo eventualno uvođenje poreza na imovinu (kroz oporezivanje nekretnina). Budući da se ubire godišnje, za razliku od mjesečnog poreza na dohodak, riječ je o velikom teretu pa prema njemu postoji snažan otpor. No politička volja za takve tektonske promjene u poreznom sustavu mogla bi se naći u argumentu da su prihodi od poreza na nekretnine stabilan izvor proračunskih prihoda. Upravo je na to nedavno upozorio Odjel ekonomskih istraživanja Hypo Alpe-Adria banke kao ključan argument uvođenja poreza na imovinu. Budući da se nekretnine ne mogu skriti niti odnijeti, porez na njih obveznici teško mogu izbjeći. S teorijskog aspekta, u IJF-u naglašavaju da su porezi na nekretnine efikasniji od ostalih poreza jer je njihov utjecaj na alokaciju resursa malen – ne utječu na ponudu rada, investicije u ljudski kapital, proizvodnju i inovacije kao ostali porezi. Negativna strana takva poreza je smanjenje štednje, odnosno povećanje potrošnje, a u zemljama gdje se primjenjuju porezi na nekretnine izravno utječu na odluke o mjestu stanovanja, urbanizaciju i industrijalizaciju. No da i postoji nedvosmislena politička volja, preduvjet poreza na nekretnine su kvalitetni popisi imovine i sređene zemljišne knjige. Poseban problem predstavlja tko bi i kako procjenjivao vrijednost imovine. Nju određuje blizina infrastrukture, starost, kvaliteta gradnje, položaj, a koliko bi to u konačnici bilo trebala bi određivati porezna uprava. U obzir bi trebalo uzeti da je velik dio nekretnina opterećen kreditima pa bi i to trebalo uzeti u obzir prilikom određivanja osnovice. Uvođenjem poreza na nekretnine neki porezni postaju suvišni (dio komunalnih naknada), što zahtijeva njihovo ukidanje. Kumulativno, osim prihoda koji bi donio porez na nekretnine, njegovo uvođenje podrazumijevalo bi određene troškove. Koliki bi omjer troškova i koristi bio trebala bi odgovoriti analiza prije uvođenja takvog poreza.“Reforma porezne (prihodne) strane proračuna nema mnogo smisla bez smanjivanja proračunskih rashoda. Samo manji rashodi i posljedično manji porezi mogu dovesti do gospodarskog rasta”, kaže Marina Kesner-Škreb.

Europska praksa

Različita pravila
U zemljama EU porez na nekretnine primjenjuje se u svim članicama osim Belgije i Malte iako među njima postoje razlike. Prosječno se od poreza na nekretnine u većini ubire prosječno dva posto svih poreza uglavnom na građevine i zemljište, a osnovicu određuje porezna uprava. Stope se kreću od 0,1 do najviše tri posto. Stambeni prostor vrlo često ima poseban tretman, a u pojedinim zemljama poput Italije, Grčke i Irske na njega se uopće ne plaća porez ili se plaća po nižoj stopi kao što je to slučaj u Sloveniji.